Milenko Ratković

Milenko Ratković: Samozvani barski sultan 2.

Pomoć braći

Progonjeni radnici stigli su do pristaništa i ukrcali se na jedan brodić. Krenuli su prema pučini i dugo lutali, dok nijesu sreli neki austrougarski brod. Objasnili su kapetanu broda u kakvoj su se neprilici našli. Većina austrougarskih mornara, pa i sam kapetan, bili su Dalmatinci, spremni da zaštite svoju braću sa južnog primorja. Uz njihovu pratnju vratili su se u Gretvu i nastavili posao. Austrougarski mornari štitili su graditelje sve dok su trajali radovi. Crkva sv. Marije završena je 1858. godine.

Tim su se stekli povoljni uslovi da i pravoslavni Barani dobiju dozvolu za gradnju veće crkve. Vjerske obrede vršili su u maloj crkvi u Podgradu. Radi traženja dozvole i prikupljanja priloga za novu crkvu, Vasilj Ratković iz Sustaša išao je u Carigrad. Gotovo svi Barani bili su siromašni, ali su dali pomoć, no sve to nije bilo dovoljno za gradnju crkve kakvu su željeli.

Među najizdašnijim darodavcima našlo se i ime Mitra Vasiljeva. Bio je vrlo malad kad je u svijet otišao da štogod zaradi. Neko vrijeme potucao se po Turskoj, radeći i najteže poslove. Od svoje skromne zarade manje je trošio, a više štedio. Za njegov životni poziv presudan je bio susret sa jednim italijanskim ljekarom. Zadivljen Mitrovom bistrinom, umješnošću i poslušnošću, ljekar ga je poveo u Arabiju kao svog pomoćnika. Uz njega Mitro je stekao dragocjeno iskustvo, koje će ga kasnije u zavičaju proslaviti kao izuzetnog narodnog ljekara. Kući je donio pun kofer medecinskih instrumenata. Brzo se proučulo da Mitro Vasiljev zna liječiti od raznih bolesti. Bolesnici su dolazili k njemu iz udaljenih krajeva, jer u to vrijeme jedini ljekari u Baru bili su hodže i vračare.

Hodžin zapis

Razbolio se Selim-beg od žutice, požutio kao limun, okopnio i oslabio. Poslao je svog kavaza po čuvenog hodžu Karahasana, koji je živio u Podgradu. Hodža je poručio da beg mora doći k njemu jer, kako reče, amajlije imaju iscjeliteljsku moć samo ako ih primi u specijalnoj odaji.

Hodža je u svojoj kući svakodnevno dočekivao svakojake bolesnike i nevoljnike. Mnogi od njih putovali su po dva-tri dana da bi od njega dobili zapis – spas od svih bolesti i uroka. Pristizali su pojedinačno ili u grupama pred hodžinu kapiju i strpljivo čekali da budu primljeni. A prijem je mogao da počne tek onda kada žgoljavi hodžin pomoćnik Arih obavi potrebne pripreme. On je puštao posjetioce u dvorište, upozoravao ih na red i tišinu, a zatim ih, jednog po jednog, privodio hodži.

Stari hodža Karahasan, u crnoj svečanoj odjeći i sa velikim ćulafom na glavi, dočekivao je posjetioce u polumračnoj sobici bez prozora, osvijetljenoj treperavom svjetlošću male uljane lampe. U tom tajanstvenom ambijentu pobožni klijenti drhtavim glasom su kazivali hodži koje su ih nevolje natjerale da traže njegovu pomoć. Pošto bi ih saslušao, hodža bi teatralno podigao ruke k nebu, mrmljajući neke nerazumljive riječi. Potom bi napisao neka arapska slova na cedulju, huknuo u nju tri puta, presavio je četvorostruko i dao klijentu. Onda bi Arif izveo klijenta iz sobe, savjetujući ga da hodžin zapis ušije u platno i da ga stalno drži na prsima. Uz put bi napomenuo da hodža nema određenu tarifu, već svako plaća onoliko koliko može. Seansa u polumračnoj sobici ponavlja se onoliko puta koliko je bilo posjetilaca, a hodžin zapis bio je za sve jednak bez obzira da li duševni bolesnik traži spas od more koja ga progoni ili nerotkinja želi dijete, ili bogalj hoće da prohoda, ili ljubomorna žena žali da skine čini sa muža koji se zaljubio u drugu, ili bolesnik traži lijek od neizlečive bolesti… I, za divno čudo, mnogi su zaista ozdravili, ili postigli ono što su željeli.