Džojs Keri

DŽOJS KERI O CRNOJ GORI I CRNOGORCIMA/iz feljtona Republike

Iznosimo nekoliko isječaka iz zanimljive knjige autora Dzojs Kerija, svjedoka borbi oko Skadra i njegove predaje Crnogorcima.Knjigu je prevela Bojka Djukanović, a izdala: NIP “UNIVERZITETSKA RIJEČ” Nikšić.

———————————————————-

“Duga je to priča kako sam se našao u Crnoj Gori u oktobru 1912.”, zapisao je istaknuti britanski romanopisac Dzojs Keri u jednom od svojih neobjavljenih radova. “Balkanski rat je tek bio počeo i ja sam želio da stignem do fronta. Poznato je da su mladi ljudi uvijek skloni da saosjećaju sa onim što izgleda da je slabija strana, a Crna Gora je bila najmanja od balkanskih saveznica.

Postoje dva načina da se pođe u Crnu Goru: jedan je direktnim vagonom od Flašinga do Trsta, od Trsta do Kotora austrijskim Lojdom, a od Kotora do Cetinja poštanskom kočijom; drugi je vozom do Barija u Italiji, a od Barija do Bara na crnogorskoj obali parabrodom kompanije Pulja. Odabrao sam prvi pravac i putovao veoma udobno i jednolično sve do Kotora.
U Kotoru sam propustio poštansku kočiju, pa sam morao da uzmem fijaker koji je gospodin Hej, iz lista Dejli Miror, veoma ljubazno sa mnom podijelio.

KOČIJOM, A KAO DA LETIMO

Krenuli smo u sumrak. Nekoliko nacifranih kicoša još uvijek je šetalo kejom i davalo gradu onaj izgled poodmakle civilizovanosti koji je daleko uočljiviji u provincijskim mjestima nego u glavnim gradovima. Očekivali smo mirno putovanje.
Ali, Kotor se nalazi u podnožju visoke planine Lovćen, koju je Crna Gora snažno utvrdila. Jedini put se izvija uz padinu ove planine u nizu petlji i ševuljica, zbog čega je svaka vožnja, i sa najrazboritijim od kočijaša, prava pustolovina.
Naš kočijaš je bio veoma mlad, veoma veseo, i ne dovoljno pijan da uvidi da je konje bolje pustiti same. Galopiranje u tami uskim putem do visine od pet hiljada stopa, sa mnogo zaokreta, a ničeg osim kakve stijene tu i tamo da označi ivicu, neovisno od veličanstene divljine brda i svježine vazduha, predstavljalo je izvanredno uzbuđenje.
Prtljag gospodina Heja bio je popriličan. Bilo je nezaboravnih trenutaka kada bi sve te torbe odjednom poletjele na nas iz raznih uglova, dok su konji kloparali, kočija se njihala, kočijaš urlao i pucao bičem; na jednoj strani bila je litica, a na drugoj ništa što bi se moglo vidjeti osim pramen dva pare i mračna provalija.
Djelovalo je kao da letimo, samo bez laganog kretanja viona i njegovog ugodnog osjećaja ravnoteže.
Na Njegušima su nam pogledali pasoše, a od Njeguša smo se ponovo peli uz planinski zid koji okružuje Cetinje. Samo Cetinje nalazi se u dolini punoj zasada i urednih malih polja – po izgledu je slično kakvom omanjem provincijskom gradu u Irskoj. Vladine zgrade izgledaju upravo kao samostan, kraljevski palac je poput sudske zgrade, ambasade poput niza malih doktorskih i pravničkih ordinacija, a palata knjaza prijestolonasljednika kao da pripada nekom mjesnom vlastelinu.
Međutim, čistije je nego ijedan grad koji se može vidjeti u Irskoj, možda sa izuzetkom Balinsloua, a ima električno osvjetljenje. Postoji jedan hotel, Grand hotel, u kojem smo se hranili. Smjestili smo se u kuću preko puta, poznatu pod imenom Turski konaci.
Nadao sam se da ću se priključiti lokalnom Crvenom krstu jer je tada izgledalo malo vjerovatno da će britanski Crveni krst da vidi išta od rata. Međutim, poslije četiri besposlena dana na Cetinju, prihvatio sam savjet britanskog poslanika, grofa de Salisa i gospođice Dobeni, dvorske dame kod prestonasljednikove žene, i odlučio da odem u Bar gdje je bio smješten britanski Crveni krst.

GORŠTAČKO GOSTOPRIMSTVO

Stoga sam u petak ujutro, 25. oktobra 1912. krenuo kočijom iz Cetinja, a odmah počesmo da se penjemo uz planinu. Ne postoji ni jedan put u Crnoj Gori koji se bar nekim svojim dijelom ne penje i spušta preko planine, a devet desetina ih je samo u planinama. To su veoma dobri putevi i bili bi veličanstveni za automobiliste. Prizor koji vidite sa njihovih uzvinutih petlji nije sličan onom u planinskim zemljama – Irskoj, Škotskoj, Švajcarskoj, ili Tirolu – ne zaboravlja se da ste u Montenegru, ili po njenom pravom imenu, Crnoj Gori, Crnoj planini. Klima je svuda topla osim na visokim prelazima, a jutro toga petka bješe lijepo, vedro i blještavo. Kako dođosmo na vrh prelaza između cetinjske doline i riječkog usijeka, zaustavi nas jedan stariji gospodin koji je naglo izbio na ivicu litice, kao da je pao s neba. Nosio je odijelo uobičajeno u ovoj zemlji, crnu kapicu, crveni prsluk, široke plave pantalone, jahače čizme…
Salutirao je, nazvao nam dobrojutro, otvorio kočiju, sjeo pokraj mene, a mahnuo kočijašu da nastavi. Potom je ponovo slautirao i ponudio mi svoju kutiju s duvanom, uvjeravajući me da je to pravi tuški duvan. Savio sam sebi cigaretu, a njemu zauzvrat dao jednu gotovu, iz sopstvene kutije. Na isti način zaustavila nas je i jedna starija žena sa zavežljajem, koja je vodila sina na front, a taj sin, koji je sjeo naprijed i zapjevao u duetu sa kočijašem.
Crnogorci su demokratski narod, ili prije aristokratski narod u kojem postoji ravnopravnost, zato što su svi aristokrati koji potiču iz jednako dobre porodice. Jedan čovjek nema pravo na čitavu kočiju za svoju sopstvenu sebičnu upotrebu, niti na kutiju duvana, niti na veknu hljeba.
Starac i starica – nastavlja Keri o saputnicima iz kočije – započeše nekoliko učtivih razgovora sa mnom, koji ne uspješe, zahvaljujući mom neznanju srpskog. Onda oni međusobno porazgovaraše o meni, i zaključiše da sam Rus, što je bio veliki kompliment. Zapitaše i kočijaša koji reče da sam Francuz, što i ne bijaše neki veliki kompliment, ali kolikom sam ja mogao shvatiti, oni mu ne povjerovaše već odlučiše da i ako nijesam Rus, mora da sam u bliskom srodstvu sa nekim Rusom.

LJUBAZNOST NA SVAKOM KORAKU

Taj kočijaš je bio mnogo pijaniji od onoga koji me je dovezao iz Kotora, pa je prepustio konje samima sebi, tako da smo putovali prilično ravnomjerno. Riječi usijek, niz čiju se strminu put spuštao do Rijeke, prvog svratišta, bio je pun malih okruglih oblaka koji su se kretali ispod nas gotovo nasumično, kao da svaki ima sopstveni pravac: izgledali su poput ovaca na paši. Ispod oblaka su se ukazivale pruge i trouglovi doline, sa terasastim njivama koje su se pele uz ogranke poput ljestvica u sivom i zelenom, djelovi sićušnog i udaljenog svijeta koji je od nas izgledao daleko koliko i Atlantida.
Sišli smo ispod oblaka u deset i odmah potom na Rijeku, gdje se zaustavismo na keju, i siđosmo. Putnici se rukovaše sa mnom i odoše: kočijaš izčeznu u pravcu kafane…

SAMO JE JEDNA ŽELJEZNIČKA PRUGA

Na brdu iznad Rijeke primili smo dva vojnika koji su putovali u istom pravcu. Oba bijahu mladići od oko 17 godina, jedan od njih mobilisan po prvi put, drugi, upravo oporavljen od rane na nozi, zadate šrapnelom, vraćao se u svoj bataljon. Najprije su se ponašali s uzdržanom učtivošću svojstvenom svim njihovim zemljacima, izmijenjali su sa nama duvanske kutije i razgovarali o političkoj situaciji, što na Balkanu uvijek znači o Austriji i Rusiji. Kasnije su se opustili, ispaljivali plotune, pjevali (uobičajenim falzetom) i pokazali da su obadvojica veoma zadovoljni što idu da se provedu. U Virpazar smo ušli bučno. Virpazar je malo ostrvsko naselje ili prije on se veći dio godina nalazi na ostrbu koja se kopnom spajaju samo dva dugačka nasipa i most. Smješten je na vrhu Skadarskog jezera, a željeznicom je, preko sutormanskog prelaza, povezan sa Barom na Jadranskoj obali. Ovo je jedina željeznička pruga u Crnoj Gori. Kolosjek je veoma uzak, lokomotive izgledaju nešto malo modernije od kakve rakete, a vagoni su poput tramvaja na konjsku vuču. Stanica se nalazi na kopnu i prava je stanica sa sporednim kolosjecima za teretne vozove i kafanom; ostale stanice na toj liniji samo su kolibe, na kojima je ispisan broj. Mnogo puta sam se vozio tom linijom u slijedećih šest mjeseci i skoro nijednom bez kakve nezgode – jednom je prsnula cijev za provođenje pare, drugi put nam je nestalo gorivo, pa je mašinovođa pozvao putnike da pođu sa njim da skupljaju šipražje, potom smo sletjeli s kolosjeka, a jednom drugom prilikom nas je zameo snijeg. Ovog popodneva prešli smo bezbjedno preko Sutormana, i sišli niz petlju i vijuge do Bara, sa ne više od sat i po zakašnjenja.
NOĆ U KOLIBI NA OBALI MORA

U Baru nijesmo nigdje mogli da pronađemo mjesto da prespavamo. Hotel je bio pun, a nijesu nas primili ni u dvije kolibe. Jedan vojnik nam je predložio turski zatvor, gdje su,kako reče, toga jutra prostrli čistu slamu, ali dodao je da je veoma pretrpan. Bar, ili onaj njegov dio koji se nalazi kraj zaliva, ne sastoji se sve skupa od više od dvadeset kuća, hotela, i jednog reda drvenih koliba na samoj obali.
Konačno, kad smo već bili umorni od traženja, večerali smo u gostionici gdje je cijena jelu bila dvije krune (krunamerka), a odlučili da zamolimo vlasnika da nam dopusti da spavamo na njegovom balkonu. Mjesto je, međutim, bilo puno oficira koji su se odmah za nas zauzeli. Pukovnik koji je sjedio na vrhu stola naredio je kuriru da pođe da nam nađe smještaj. Često ću morati da se ponavljam ako budem hvalio ljubaznosti i uljudnost plemenitih i jednostavnih Crnogoraca, svaki put kad ih bude trebalo hvaliti. Ovi ljudi nas nikada ranije nijesu vidjeli, a nijesmo ni baš odveć uredno izgledali – nijesmo im ni kazali da želimo da pomognemo njihovoj zemlji, jer niko od nas nije ni bio siguran na čemu je – bili smo jednostavno stranci, i ljudi u neizvjesnosti oko prenoćišta.
Kada se momak vratio i kazao da sobe nigdje nema, oni otpočeše neku vrstu raspitivanja, upitaše vlasnika, dva prolaznika koja dozvaše povicima i jedan drugog. Na kraju jedan poručnik izađe da lično pogleda.

Pokušali smo da ga spriječimo da se toliko ne muči, ali nas je on sa osmjehom uvjeravao da je u pitanju čast njegove zemlje i da je noć veoma hladna, ni u kom slučaju noć za boravak napolju bez pokrivača.
Vratio se kroz deset minuta da nam kaže da je našao ”bar krov nad glavom”, i objasnio da je momku gdje treba da nas povede.
Pošli smo pozdravljajući sve okolo, a momka smo slijedili do obale, i do poslednje od onih drvenih koliba. Mada nije bilo svjetiljki ovu kolibu bilo je lako pronaći jer je bila puna rupa, pa je svijetlo izbijalo iz nje na svakom ćošku.
Tri domaćice su nas primile sa uobičajenom časšom rakije. Soba je bila od oko deset kubnih stopa, sa osnovnim daskama iskrpljenim i izukrštanim na način koji skoro da je bio ukršavanje. Bila je veoma udobno popunjena nama samima i našim duvanskim dimom, flašama i krevetima i stolom, zagrijana našim dahom i fenjerom i skoro do temelja provjetravana naletima vjetra koji je duvao sa Jadrana i zviždao arije kroz pukotine na našim zidovima.
Krevet sam dijelio sa jednim obalskim ribarom. Bio je to zacijelo moj sopstveni krevet najprije kada sam pošao da spavam, ali se ribar tokom noći vratio u svoj stan i učtvio me pomjerio na jednu stranu. Sedmorica nas je spavalo u toj sobi i domaćice su nas sve (osim mornara) otrpatile na spavanje…

PRIJATNIJE NEGO U HOTELU

Žene su nas ujutro probudile u sedam sati. One same su već bile na nogama oko sat vremena mislim, sjedjele su u sobi, plele i pušile cigarete…
Kada sam se uspravio svi veoma učtvio rekoše: ”Dobro jutro, gospodine”. Pomislio sam kako je u ovoj kući prijatno boraviti, bolje nego u hotelima. Popović je bio napola ustao iz kreveta – sa nogama još uvijek pod pokrivačem, a rukama na podu, dok je gledao između njih da bi pronašao svoje čizme. Mlada žena koja me je probudila, u stvari jedna velika ruka upravo povučena sa moga ramena, stajala je kraj mene. Klimala je glavom kao da je htjela da me odobrovolji i kazala nešto što nijesam razumio. Onda je pokretima predstavila da uživa svoje lice.
”Dobro, bogami” – rekao sam, žurno skupljajući svoju pidžamu ispod krevetskih pokrivača i skačući na pod. Svi se ostali nasmijaše, zaklimaše glavama i ponoviše za mnom: ”Dobro, bogami”, kao da su baš oni bili moje tetke, a meni četiri godine.
Milica (to je bilo ime visoke mlade žene) je onda unijela lavor i krčag vode. Ona nam je polivala vodu na ruke i vrat, dok smo se mi sapunjali.
Vjetar je bio stao pred zoru, ali je sada ponovo počinjao, i sva se koliba njihala tako da su sunčevi zraci, koji su prodirali kroz sve pukotine, šarali tamo-amo po tlu, dok se more razlivalo skoro do vrata.
Soba je bila puna slanog vjetra i žute svjetlosti.
(Nastavlja se)

Prvi susret sa strahotama

Milica je imala ljubazno, ozbiljno držanje. Posipala nam je s ozbiljnim izrazom, smjernom uzdržanošću, a onda je pošla da nam skuva kafu, dok smo se mi oblačili.
U osam krenusmo, ostavljajući naše torbe kod Milice. Popović je pošao do zgrade državne uprave, ja do hotela, da pronađem generala Berka koji je zapovijedao Crvenim krstom.
Kazali su mi da je osoblje Crvenog krsta na doručku. Sjeo sam u hol da ih sačekam. Sve do tada nijesam ni najmanje sumnjao da će me prihvatiti. Pretpostavljao sam da ima mnogo posla, a nijesam tražio ništa do sljedovanja hrane.

GENERAL NIJE NADLEŽAN

Snažan čovjek bijele kose, u vojničkoj uniformi, iznenada se pojavi na vratima, baš ispred mene. Imao je jedno dugačko parče trake preko džepa.
Ustao sam i zapitao za generala Berka.
”Da” – reče on. ”Ja sam general Berk”. Objasnio sam ko sam i zbog čega sam došao.
”Žao mi je” – odgovorio je, prevlačeći prstom preko svoje trake, ”ali ja tu ne mogu ništa da uradim. Trebalo je da se obratite komandi u Viktorijinoj ulici”.
Kad sam se vratio, Popović je sjedio za malim drvenim stolom pred našom kolibom pijući rakiju i pušeći cigaretu.
”Kako ide?” – zapitao je, dok sam prilazio. Nijesam bio mnogo zadovoljan što sam morao da mu kažem da nijesam uspio…
”Šta ćeš da radiš?” – upita Popović. ”Ne možeš svo vrijeme da ostaneš u ovom svinjcu. Što ne bi pošao sa mnom da se boriš?”
”Vrlo dobro”, pristao sam.
”Postoji Haška konvencija”, reče poručnik, ”ali su to gluposti – majka ti je bila Crnogorka, rođen si u Americi. Možeš poći u Čevsko-bjelički bataljon: pun je Amerikanaca koji govore tvoj jezik. Ili pođi sa mnom. Ja treba da dobijem neko rukovodeće mjesto u Lješanskom”…
Znao sam da uz pomoć Popovića mogu da prođem i guvernera i regrutnog oficira, pa sam pristao na sve što bi on smislio da bi bilo podesno da se uradi. Odmah ponijesmo naše torbe do upravne zgrade, i guvernerova žena preuze da ih čuva. Guverner je bio u Cetinju, i trebalo je da se vrati tek uveče; tako smo taj dan imali na raspolaganju.
Uniforme su nam bile obećane za sljedeći dan.

STAROM BARU U POHODE

Postoje dva Bara, novi grad na obali, i stari, udaljen nekih pet-šest kilometara, na brežuljcima, u podnožju planine. Stari grad ima jednu lijepu tvrđavu iz vremena venecijanske moći, sagrađenu u petnaestom vijeku, koju su Turci odmah potom osvojili, a Crnogorci oslobodili u ratovima sedamdesetih godina. Odlučili smo da pođemo da je vidimo. Put je vodio kroz prostrane maslinjake. Hodali smo dokle god je to bilo moguće, ispod drveća zbog hlada, i razgovarali o mogućim ishodima ratovanja.
Popović mi je kazao da je napredovanje planinskim grebenom duž zapadne obale jezera zaustavljeno; smatralo se da će Martinovićeva divizija doći do Medove i poći na Skadar s juga, duž rijeke Bojane. Ovo je, u stvari, urađeno.
Stari Bar je sav na padinama. Njegove ulice se izdižu u vidu širokih stepenica… Tvrđava se može vidjeti sa udaljenosti od nekoliko milja. Ona prekriva čitav vrh jedne četvrtaste, okomite stijene, poput kakvog zamka, dodirujuću barski brijeg na jednoj strani, tako da joj se može prići smo kroz jednu kapiju. Ta kapija je ugrađena poput stražara sa zasvođenim kamenim krovom, i ima tri otvora, jedan ka gradu, jedan ka grudobranima, jedan ka nizu stepenica koje vode naviše do zatvora.
Mjesto je bilo mračno… Stražari su se bili načetili pušeći oko mangala na sred pločnika kad smo provirili kroz rešetke na vratima. Popović je zazveckao rešetkama, pregovarao nekoliko minuta, i dozvoliše nam da prođemo.
Sa te visine ukazuju se divni prostrani pejzaži, selo, brijeg, masline, pa Jadransko more, i mi sjedosmo na travnatu padinu između dva razbijena zida, da ih posmatramo. Čini mi se da smo leškarili oko četvrt sata pa i više…

EKSPLOZIJA U TVRĐAVI

Onda je došlo do eksplozije i mi obojica počesmo da se valjamo niz našu padinu, sjenka od stuba dima stotinu, dvije stotine stopa visokog, preletjela je preko trave. Sjeo sam na mjestu gdje sam se zaustavio, napola usukan, i zurio u taj stub dima. Sjećam se da je imao uzak struk i veoma krupnu glavu. Popović me je dokopao za vrat i odvukao ispod jednog zida.
Istog trenutka su se tone kamenja sručile, gromade teške i do sto kilograma padale su poput kiše; sanduk metaka je osuo paljbu, a jedna čitava granata se premetnula preko ruba litice ispred nas. Kamenje je već bilo prestalo da pada, a sanduk metaka se istrošio – pa je ona granata izvela svoju opsenariju u trenutku tišine, prelazeći uz vedri bljesak iz sjenke dima na sunčevu svjetlost.
Ustali smo ispod zida. Popović je sukao brke i gledao u onaj stub dima koji se sada već bio otkačio i udaljivao da bi postao jedan obični okrugli oblak. Ja bijah počeo da vadim lulu, ali je opet vratih, kao da sam uhvaćen u nečem nedoličnom. Ćutanje je bilo neprijatno.
Primijetio sam krv na poručnikovom ručnom zglobu, pa mu podigoh ruku da je pogledam. On na to ne obrati pažnju, već je ponavljao jednu te istu rečenicu tri ili četiri puta na njemačkom.
”Ja ne govorim njemački”, kazao sam na francuskom, a on odgovori: ”Biće im sumnjivo”.

VOJNICI TRČALI TAMO-AMO

Počesmo da koračamo ka udaljenom dijelu planinskog vrha. Vatra je sada zahvatila ruševine magazina, a čuli su se svi mogući zvuci kao da se bila bitka u opsegu od stotinak metara. Oko nas je počeo da čekeće šrapnel. Ja ukazah na činjenicu da iz tvrđave ne postoji izlaz osim kroz kapiju i da bi nam najbolji plan bio da se što bezazlenije vratimo-ili bar da budemo u povratku kad nas uhvate.
Zastali smo pred ulazom jedne kule, čiji je vanjski zid bio sručen, a potom stigli do ruba litice dok sam ovo govorio. Tu je bio pad od oko pedeset metara. Očistio sam prašinu s Popovićevog kaputa, a i sopstveni još malo sredio. Povratili smo dah takođe, jer smo, uprkos malom naprezanju, obojica bili zadihani.
Krenuli smo da se vraćamo, i ne napravismo ni deset koraka, kad se pojavi jedan vojnik preskačući preko kamenja i uhvati nas obojicu za po jednu ruku. Bio je malog rasta, a zubi su mu škripali dok nas je gurao. Nama se nije žurilo i išli smo sopstvenom brzinom, jer smo bili dogovorili da se pojavimo pribrani. Odbili smo stoga da trčimo kada smo stigli do dima i prašine na putu prema kapiji, uprkos bijesnom negodovanju malog čovjeka, mada ne mislim da se toliko mnogo plašio šrapnela, koliko je još uvijek bio sasvim pometen iznenađenjem od prvog praska. Oči su mu bile iskolačene od uzbuđenja, a disanje mu je bilo kao u kakvog starog astmatičara.
Sve čega sam u prvom trenutku mogao biti svjestan na kapiji, bio je jedan broj uzbuđenih vojnika koji su trčali tamo-amo, u polutami svodova, sa nataknutim bajonetima; velika gomila naroda koja se tiskala i uzvikivala na ulici ispred kapije; i stravično vriskanje iz tamnog otvora koji je vodio do zatvorskih stepenica.

ZBRINJAVANJE RANJENIKA

Zvaničnici su počeli da pristižu poslije prvih pola sata – guverneri, sekretari, kapetani, oko pet-šest sve u svemu, i svi ispitivahu Popovića, čije objašnjavanje postajaše sve kraće i ljuće pri svakom ispitivanju, dok sam se ja ograničio na izjavu da ne znam ništa ni o čemu – na francuskom. Onda dođe Crveni krst, previše jednu ili dvije glave, rekoše im da nema više ništa da se radi, pa se udaljiše da pronađu mjesta da posmatraju.
Nekoliko trenutaka kasnije, dvojica od njih se vratiše i priđoše unutrašnjim vratima, pokraj kojih smo mi stajali. Ova dvojica bili su Viljemz i Bejverstok, oba veterani iz afričkog rata. Viljemz je na sav glas psovao posmatrače, dok se kroz njih probijao.
”Šta je u pitanju?” obratio sam mu se, kad je stigao do ulaza.
”Neko je unutra”, rekao je. ”Čuli su dozivanje”.
Ja sam ovo preveo Popoviću, koji mi klimnu glavom i reče da se zapomaganje naravno čulo. Zamolio sam Viljemza da sačeka minut dok ne bi dobili vodiča, pa bih onda i ja pošao s njih.
Zidine oko magacina su veoma nejasno raspoređene i teško je pronaći ulaz, i znao sam da je bio potreban vodič za prvi dio puta. U blizini sam ugledao jednog kapetana koji je već sa mnom razgovarao na francuskom; doviknuo sam mu na tom jeziku i rekao mu šta želim. Oklijevao je trenutak, razgovarao sa drugim oficirom, a onda uzviknuo na srpskom prema čitavoj gomili.
Jedan vojnik se izdvojio i odgovorio, a kapetan mu je mahnuo u mom pravcu. Prepoznao sam jednog od one dvojice koje sam uzeo u kočiju blizu Virpazara – on se osmijehnuo i salutirao. Onda smo nas četvorica istrčali na sunce, Viljemz, Vejverstok, vojnik i ja. Nekoliko drugih vojnika pratilo nas je na odstojanju, i mogli smo da ih vidimo kako negdje pozadi umiču kad god bi zastali da se zaklonimo i povratimo dah.

RUKA NAPADAČA

Mislim da se stiče prilično nejasan utisak o svim ovakvim stvarima – o dimu, prašini, toploti, buci, i žurbi od koje se ostaje bez daha preko džombastih hrpa kamenja i ispreturanih zidova, dok jedan naš dio govori ”evo sreće”, a drugi ”prokleti šrapnel”. Uzimali smo potonji zaklon da bi prikupili dah za posljednji juriš kad Viljemz iznenada reče:
”Pogledaj ovo, Džou!” i pokaza naniže.
Džou Bejverstok i ja pogledasmo, i primijetismo nešto poput parčeta sasušene grane sa neoguljenom korom. Ja ga podigoh i shvatih da je to ljudska ruka, sa prstima raznijetim u korijenu.
”Mislim da je to momak koji je ovo uradio”, bilo je Džouovo objašnjenje; dao sam ruku našem vodiču, koji ju je zađenuo za pojas. Onda smo prešli preko zida i krenuli pravo prema vatri, uz neku vrstu široko popločane staze.
Dim je bio gust, ali mi skoro odmah nabasasmo na čovjeka kojeg smo tražili. Ležao je na otvorenom, bijel kao mlinar, prekriven prašinom od glave do pete; pomislilo bi se da mu je lice izliveno od gipsa, da nije teško disao i imao je krvavu mrlju na ustima. Naniže smo ga vukli za noge dok nijesmo došli do prvog zida, gdje smo našli grupu koja nas je pratila, pa im ga predadosmo
(Nastavlja se)

DAN STRAVE I UŽASA U STAROM BARU

Kapetan je ispitao našeg vojnika, a nas su postavili uza zid pokraj vrata, unutar tvrđave, sa jednim starijim čovjekom u pocijepanoj uniformi, da nas čuva. Tom čovjeku je glava bila povezana. Tanki mlaz krvi curio mu je niz nos i slivao mu se u sijede brkove. Međutim, on je bio savršeno pribran i ozbiljan, kao što većina Crnogoraca i jeste kada su ranjeni, i nije izgledalo da je zainteresovan za svu pometnju više od običnog posmatrača. Zatražio sam da mu pogledan ranu, ali mi nije dopustio. Ponudio mi je, međutim, svoju kutiju s duvanom i otpočeo površan razgovor s Popovićem. Bili smo na dobrom položaju, na uglu unutrašnjih vrata barske tvrđave. Na jednoj strani smo mogli da posmatramo granate koje su prskale, na drugoj metež na kapiji. Sada sam mogao da vidim da je vrisak ovamo dopirao od velike gomile Malisora, zatvorenih albanskih buntovnika, koji su trčali niz stepenice iz svog zatvora na spratu (pretpostavljam da ga je eksplozija rušenjem otvorila), pa su ih zadržali na dnu drvenim vratancima, poput struge za stoku, postavljenim preko gornjih vrata. Četiri-pet vojnika zastrašivalo ih je svojim bajonetima – ništa veća opasnost nije im prijetila tamo gdje su se nalazili nego bilo kome drugome. Vidio sam i nekoliko drugih ranjenika, čovjeka koji je hramao, drugoga koji je ležao uza zid, jednoga ili dvojicu sa povezanim glavama; Popović reče da se smatralo da je bilo šesnaest ljudi u magacinu i oko njega kad je eksplodiralo, a da ih se samo pet vratilo do kapije, svi ranjeni. Svako, osim oficira koji bijaše dostojanstven, ili u priličnoj nedoumici, djelovaše kao da je pogubio živce…

Crnogorske bitke za Taraboš

Dok smo se vraćali, jedna eksplozija, jača od uobičajenih, sa pljuskom šrapnela (šrapnel je bio gori nego sve drugo skupa) natjerala nas je u zaklon u jednu pobočnu stazu, i tu nađosmo jednog drugog čovjeka, potpuno bespomoćnog i u nesvijesti. Kad smo i njega spustili do nosila, odlučili smo da se vratimo do kapije i pošaljemo po bolničara. Vidjeli smo, međutim, da su Ford i Karter, bolničari iz Crvenog krsta, već bili pružili pomoć prvom čovjeku, čim je bio donijet.
Sad smo bolje znali naš put, pa smo išli sa mnogo manje padova i zastoja, mada više nijesmo mogli naći nijednog ranjenika. Ovaj put smo pošli do ruševina samog kazamata, da istražimo veliku rupu koju je Viljemz uočio kroz dim, ali jedna eksplozija baš u toj rupi, koja je na tom razmaku imala snagu razastrte munje, uvjeri nas da tamo ne bi moglo biti nikog život i natjera nas u zaklon.
Viljemz zamalo nije poginuo od jednog gelera u ovom poduhvatu, te smo svi bili veoma zadovoljni što smo mogli da se uvjerimo da niko od preživjelih nije ostavljen, i da se udaljimo. Po povratku pitao sam kapetana da li smo Popović i ja još uvijek uhapšeni? Meni je odmah rekao ”ne” a Popoviću poslije još jednog kratkog razgovora, o kojem je vodio zabilješku na način iz kojeg se vidjelo da je bio puka formalnost.

BOLNICA U ZGRADI MONOPOLA

Tri dopisnika, Mekgir iz Telegrafa, Kulender iz Ekspresa i Limberi, vratili su me kočijom do novog dijela grada.
Svi Albanci iz Starog Bara bijehu istrčali u maslinjake, i iz straha od granata i zato što su znali da su osumnjičeni za izdaju. Pobuna koju sam vidio na ulici odmah poslije prve eksplozije otpočela je tučom između odanih građana i grupe Turaka, koji su bili otjerani…
Pošao sam u hotel čim smo stigli, i poručio flašu piva, koju sam sa velikim uživanjem pio u sobi za pušenje, kad uđoše doktor Bradford i doktor Lik iz Crvenog krsta. Doktor Bradford me je upitao da li još uvijek želim da im se priključim i ja sam odgovorio da želim.
Ostatak popodneva proveo sam premještajući sanduke i bale u Duvanskom monopolu (italijanskoj fabrici cigareta, koju su nam dali za osnovnu bolnicu) pod rukovodstvom doktora Bradforda, čija su se glavno zadovoljstvo i upravljačka strast mogli tako odmah uočiti. On je čovjek koji voli rad radi rada, a ne postoji ni jedne vrste posla uvijek tako prikladne za obavljanje u bazi kao što je smještanje i premještanje sanduka.
Jedno odjeljenje je već bilo otvoreno, jedna ogromna, visoka, prazna soba na drugom spratu, sa nizovima visokih prozora, četrdeset klimavih, gvozdenih kreveta duž zidova, i dva dugačka stola sredinom – jedan za flaše i prevoje i makaze i špiritne lampe i savijač zavoja, drugi natrpan limenim tanjirima, šoljama, kašikama i viljuškama…
Sledećeg jutra pošao sam u Monopol da naučim svoj posao. Zamišljao sam da to neće biti nimalo lako – svako smatra da su poslovi drugih ljudi prilično teški. Jedan sveštenik mi je jednom krišom rekao da ne može da shvati kako lađa može da jedri uz vjetar. Rekao sam mu da bih se bez imalo samopouzdanja usudio da radim njegov posao, dočim on je tvrdio da za njega treba manje umješnosti nego za bilo koji drugi – da je upravo zbog toga sveštenstvo ranije nosilo svoje okovratnike otpozadi, kao opomenu da prosječno pametne osobe treba prema njima da pokažu poseban obzir. Međutim, ovo mi je jedan irski paroh rekao u povjerenju. Džou Bejverstok je, takođe, imao nečeg svečanog u svom držanju, kad sam mu se predao na obuku, što je učinio da se osjećam pokorno i predusretljivo.
Pokazali su mi kako da isprskam pod u prividnim razmaciam, i pometem – kako da spremim krevet po pravilu britanskih ratnih sanitetskih jedinica, i kako da izgledam aktivno i zauzeto i kad nema baš ništa da se radi. Vadio sam vodu i donosio je u kantama pri dnevnoj svjetnosti. Premotavanje zavoja nije teško, a naučio sam nešto i o samoj vještini previjanja gledajući šta drugi rade. Karakter mi je pokazao kako da napravim prevoje, tople ili suve. Za dva dana sam bio upućen u sve tajne.

U SMETOVIMA SUTORMANA

Prvo poljsko odjeljenje napustilo je Bar početkom novembra, oko pet dana pošto sam im se ja priključio. To su bili doktor Lik, V.S.Loder, Tod, Vorden i Viljemz.
Ja sam bio na noćnom dežurstvu kada je Loder došao u Monopol da pokupi zalihe za svoju ekspediciju; veći dio noći proveli smo sjedeći uz fenjer postavljen na stolu usred odjeljenja, pričajući i pušeći.
Dobsona, u čijem sam krevetu spavao, bili su poslali da izvide stanje na Rijeci, gdje je postojala jedna posredna ambulanta koju je vodio lokalni apotekar. Rijeka bi bila važna kada ponovo počnu borbe na jezeru, jer je ona bila jezerska luka i za Cetinje i za Podgoricu, u kojoj su se nalazile češka i italijanska osnovna bolnica, kao i sopstvena crnogorska bolnica pod Matanovićem.
Dobson je vidio šta bi se moglo uraditi, saslušao i pripremio apotekara, a onda došao u bar za pomoćnika i zalihe. Mene su žrtvovali za tu dužnost, ali zalihe nijesu mogli odvojiti.
Četvorica nas je izjutra pošlo na voz, doktor Bradford (koji je sada komandovao; General je bio pošao u Srbiju), Dobson, Džou Bejverstok i ja.
Vagoni su bili puni vojnika osim prvog, a taj bio pun žena. Bilo je šesnaest ili sedamnaest supruga, majki, baba, kćerki, svaka sa zavežljajem i kišobranom, nas četvorica, srpski avijatičar i jedan Amerikanac povratnik. Krenuli smo pod sjajnim suncem i otpočeli sa beskonačnim vijuganjem uz dvije hiljade metara uspona do Sutormana. Vojnici su pucali kroz prozore, Džou i ja smo jeli hljeb i luk, a komandant jedinice je zadirkivao najstariju od baka, na njeno ogromno ushićenje i zadovoljstvo čitavog društva.

ZAMETENI U SNIJEŽNOJ OLUJI

Poslije dva sata postade veoma hladno, a tokom trećeg uletjesmo u sniježnu oluju. Lokomotivi je ovo bilo veoma naporno, a ona stade. Pojačali smo paru i pokrenuli se pedesetak metara, a onda ponovo stali.
Ponekad bi iskočili i požurili naprijed da pogledamo smetove. Ispod se mogao razaznati oblik na hiljade polja, oivičenih tamnim linijama, jedan ili dva crvena krova poput kaplji krvi, i crno more.
Tamo ispod snijeg je bio prestao, i po njemu su se vidjele mrlje blijedo-žutog sunca, dok je kod nas snijeg pomamno meo i bio do koljena, tamo gdje je bilo najmanje vjetra je bio pun vihora i kovitlaca, ali snažan poput brzaka. Bilo je prijatno ponovo se uspentrati na platformu vagona, i utonuti u topli dah onih sedamdeset vedrih žena (avijatičar je bio učtiv, ali turoban poput glavnog konobara. Čuo sam da je sljedećeg mjeseca poginuo na Barbalušima), i tupkati nogama i lupkati se u rebra…
U međuvremenu, nije se ništa jelo, samo se pilo puno rakije – koja ovim dobrim i poštenim ženama nije udarila u glavu, ali je Amerikanac od nje prosto pošašavio. On je počeo da se svađa, i pošto mu to niko u našem vagonu nije prihvatio, pokušao je sa vojnicima u susjednom. Počeo je da vrišti, psuje, prijeti krvlju i smrću i pleše po svojim drugovima. Pošto je pod bio pun koliko i sjedišta, on ovo nije mogao izbjeći kad mu se već plesalo, međutim, pošto je izudarao i izubijao nas dvojicu-trojicu, i na sav glas pričao da će da ubije (neprijatelji su mi bili sada sasvim nestvarni – vojnici su se s prezrenjem odnosili prema njemu poslije prva dva ili tri polaska – i ne znam koga je namjeravao da ubije). Džoua i mene su zamolili da ga smirimo.
On je shvatio naredbu prije nego što smo mi uspjeli da se izmigoljimo iz naših nekoliko ćoškova. Stuštio se kao kovitlac preko dvije ili tri žene koje su sjedjele na podu. Ovo ga dovede naspram mene i ja se četvoronške bacih na njega. Džou ga u istom trenutku dokopa s leđa, i borba bi svršena u tom jednom naletu. On stravično kriknu, zamlatara kroz vazduh – i sav se skupi u sebe poput operskog šešira. Za trenutak se prepadosmo da ga nijesmo zgnječili, međutim, nije mu bilo ništa. Molio je za oproštaj, povraćao, pa pošao da spava…

JAČI OD SVIH NEDAĆA

Voz se potpuno zaglavio na samom vrhu prelaza, a mi smo znali da će te noći tu da ostane. Žene, čije nam je strpljenje i dobro raspoloženje bilo svima utješno poput tople večere i fotelje, sklupčale su se zajedno, mlađe u naručju majki, i zaspale. Mi smo sišli da bi ih ostavili same i pronašli jedan željeznički kućerak da prespavamo.
Vrata su bila slomljena i na prozorima nije bilo stakla, ali smo noć lijepo proveli – doktor Bradford u svojoj vreći; Džou se ugurao sa mnom. Probili smo se naprašeni snijegom i prilično hladnih lica, ali živahni. Svi smo bili istinski dobrog raspoloženja. Vjerovatno smo bili dobro raspoloženja zato što bi, da nijesmo, naše ruke i noge bile nepodnošljivo hladne, a naši stomaci isuviše prazni da bi bili podnošljivi.
Mi smo sami iskopali lokomotivu. Vojnici nijesu mogli da izađu u duboki snijeg zato što bi se njihovi meki opanci najprije natopili, a onda smrzli.
Džou je, u međuvremenu, naložio vatru u kućerku i pronašao jednu kolibu u blizini, skoro zatrpanu u nametu, gdje je mogla da se popije kafa.
Ni najmanje ne sumnjam da bi tog istog dana živjela na Sutormanu, sa kupatilom (toplim i hladnim), terenom za golf, garažom, električnim osvjetljenjem, i večernjim novinama, i sve bi to Džou stvorio, da pomoćna lokomotiva nije dohuktala oko deset sati, uz puščane plotune, i odvukla nas do Virpazara.
U Virpazaru smo zatekli lađu, punu ranjenika, na putu za Rijeku. Imali smo samo toliko vremena da se upoznamo sa Guvernerom, koji govori engleski (Isuse Hristos – drago mi je što vas vidim, gospodine) i pojedemo ogromnu količinu pečenog mesa, prije nego što smo nastavili put…

POBJEDONOSNI JURIŠI CRNOGORACA

Kao što mi je Popović i rekao, Istočna divizija pod Martinovićem zaustavila je svoje napredovanje na Skadru preko Jezera, ostavila dva do tri bataljona da održavaju položaje, i sišla preko ravnice do Medove. Skadarsko jezero je potpuno opkoljeno visokim planinama, mada se na jednom mjestu, baš sjeverno od Skadra, prostire prostrana aluvijalna zaravan. Vukotić je sa Zapadnom divizijom stigao do ove zaravni još na početku rata, poslije borbi u Tuzima i na Dečiću. Gubici su, u obje borbe, bili veliki zbog crnogorske jurišne taktike, ali je, u obje bitke daleko brojnija turska vojska bila porobljena. Na toj strani Turci su sada bili odbijeni od planinskih položaja Velikog i Malog Bardanjolta i Muselima. Beg Hasan Riza podizao je svoju veliku liniju od žice i šančeva preko ravnice između Muselima i jezera, da bi sklopilo potpun krug odbrane. Martinović, koji je na predovao duž druge obale, otjerao je Turke sa grebena sve do planine Širočka, na četri milje od grada, jednom dugom nastupnom borbom. Pješadija je kao i obično preduhitrila topove i ostala bez podrške. Ovi su nesmotreno gađali preko planinske strane, pa je ubijenih bilo daleko više nego što je to bilo nužno – vojska je bila neiskusna. Turci su imali jedan remorker na Jezeru, i na njemu su postavili top. Mogli su tako da se voze gore-dolje obalom i da pucaju, skoro baš kako im odgovara. Kralj je, zbog gubitaka, naredio da se napredovanje zaustavi na Širokom visu. Ispod Širočke, na istom grebenu, nalaze se velika turska utvrđenja na Velikom i Malom Tarabošu. ona su sagrađena nekoliko godina ranije, ali tada nijesu bila toliko jaka, koliko ih je Hasan Riza utvrdio tokom narednih dva ili tri mjeseca… Da su Martinoviću dozvolili da nastavi, on je tada možda mogao da osvoji Taraboš, i da okonča rat. Tako je na Širočkoj postavljena predstraža, a baterija ispod nje na jezerskoj obali naspram sela Zogaj, dok je Murićan – paralelno brdo udaljeno oko četiri hiljade metara od Taraboša – bilo određeno za položaj velikog topa. Otpočelo je svakodnevno bombardovanje, a Martinović je poveo svoju diviziju prema Medovi, da bi do Skadra došao s juga, uz rijeku Bojanu. Za Medovu su se Crnogorci utrkivali sa Srbima, koji su je željeli za svoju luku, pa su poslali jedan odred konjice. Došli su preko besputnih krševitih albanskih planina, usiljenim marševima; većina konja je pocrkala, a njih se tri stotine razboljelo. Do Medove su prvi stigli Crnogorci. Doktor Lik je bio sa Martinovićem u to vrijeme i vidio je ulazak Srba. Kaže da su bili vojska kostura. Ti ljudi jedva da su se i dva mjeseca kasnije oporavili od hladnoće, gladovanja i dizenterije. Pet dana su živjeli na jabukama…

Predah u Rijeci Crnojevića u gostionici kod babe Jove

U Rijeku Crnojevića smo stigli u sumrak. To je stari gradić, dug i uzak, na sprudu između planinske strane i rijeke: kuće su koliko od drveta, toliko i od kamena i skoro sve imaju otvoren drugi sprat…
Bolnica je nekad bila zgrada dvorske straže. To je bila dvospratna zgrada, visoko na brdu, do koje je vodio dugi niz stepenica; imala je dvije dugačke spavaonice, jedno malo predsoblje ispod, sa kamenim ognjištem, a iznad njega kapetansku sobu koju smo koristili kao operacionu salu. Vodili su je Ougilvi i Dobson. Ougilvi je bio dobrovoljac iz Gajeve bolnice koji je došao sa sopstvenim zalihama. Zavoje i drugi sanitetski materijal dao je doktoru Matanoviću iz crnogorske osnovne bolnice na Cetinju, međutim, ljekove je donio na Rijeku i Rijeka je praktično držana na njima prvih nedjelja.
Na Rijeci smo bili veoma zaposleni, pogotovo dva bolničara, ali to nije bila ona vrsta posla koja bi mogla da mi se sviđa. Ja sam bio zadužen za stavljanje toplih obloga, a to je dosadan posao. Previjao sam i nekoliko vanbolničkih pacijenata – jednu staricu sa čirom na ručnom zglobu, djevojku sa ranom od metka na leđima (bila je u Zogaju sa svojim bratom) i dva Turčina, zatvorenika, sa povrijeđenim stopalima, koji su bili zabavniji.

PRINCEZINE POSJETE

Jedna princeza je dolazila, s vremena na vrijeme, da nas obiđe, a ja bih se tim prigodama sakrio. Prijestolonasljednikovu ženu sam sreo na Cetinju – učtiva osoba, sa snažnom željom da govori inteligentno, na jeziku osobe sa kojom razgovara, što je bilo veoma zbunjujuće. Mislim da je bila Meklenburg-Strelic, i tako, pretpostavljam, rođaka Kraljice Medi, te joj je, stoga, sljedovala dupla privrženost, međutim, siguran sam da je sve što je kraljevska porodica ikada vidjela od mene bio par prljavih čizama koje su strčale, i oblak dima koji je izbijao iz izvjesnog tajnog kutka u sobi za konsultacije, gdje smo držali jedan poljski krevet i imali običaj da se odmaramo, kadgod je bilo vremena između dva previjanja.
Hranili smo se u jednoj gostionici, kod Velike Jove. Jove je mala blijeda žena, zabrinutog izgleda, i nikad se nije dobro osjećala. Kuća joj je bila sagrađena nad vodom, i usuđujem se da kažem da je bila nezdrava. Međutim, ona se prema nama ophodila kao da su naše tjelesne građe bile te koje su bile najslabašnije i koje je trebalo maziti, kao da smo bili nepromišljeni mali dječaci koji još nijesu bili otkrili koliko je neophodno jesti, da bi se suočilo s okrutnim svijetom. Često sam se vraćao sa večere kod Jove, sa – recimo, supe od makarona, dva jaja, mesa od kojeg je napravljene supa, potom pečenog mesa, pirinča i kiselog mlijeka, tri komada rahatlokuma i pola vekne kukuruznog hljeba, sve to zaliveno sa četiri putijera vina i šoljom kafe, pa ipak, ostavljajući Jove nezadovoljnu mojim apetitom, kako zabrinuto odmahuje glavom.

U ČASOVIMA ODMORA

Sa Jove je živjela njena majka, oronula starica, veoma hroma, ali sa zapanjujućom štucavicom. Štucavica je uvijek neprijatnija drugima nego onome ko štuca, poput neuspjeha mađioničara, ili nezgoda pri jelu, kad vam polete parčad, prolije se vino, krompiri slete na pod, ili se prospe supa na grudi mladih žena – ovo je dovoljnomučno svakome, ali je još mučnije društvu u cjelini. Ta starica mogla je da zaštuca glasnije od kukurijekanja, a iznenadnije od pucnja, međutim, poslije prvog nastupa i zbunjenosti, mi smo uvijek nastojali da se pretvaramo kao da se ništa nije dogodilo. Sama baba bi obično pošla u drugu sobu – na osnovu prigušenih zvukova koji su otuda dopirali, pretpostavljam da je zavlačila glavu pod jastuk.
Posla je bilo na mahove; ponekad bi bila čitava gomila pred vratima – a potom nigdje nikoga. Kad nije bilo posla svi bi išli na pecanje. Gostionica kod Jove nalazila se pokraj rijeke, kao i susjedna pošta, sa balkonima nad samom vodom. Naše štapove (mlade vrbove grane) držali smo u gostionici gdje smo i nabavljali mamac, uglavnom sirovo meso. Ako bi se Jove duže zadržala u kuhinji, između dva jela tokom ručka, mi bi istrčali i hitnuli udicu.
Bilo je manjih nezgoda – pijanih stražara koji su pokušavali da otmu bolničarke; oluje koja nam je odnijela krov; čovjek kojeg su poslali pod sumnjom da ima koleru, i držali pod stražom sa uperenim bajonetima sve dok nije mogao da podnese zadovoljavajući i trajan dokaz da nije bila kolera.

POVRATAK U BAR

Pri povratku u Bar, do Virpazara sam putovao poštanskom kočijom, vozom do Bara i večerao te noći sa Džouom i ostalima, u Monopolu. Malo se šta bilo promijenilo, osim što je sve pomoćno osoblje sada živjelo u bolnicama i što su bile došle bolničarke. Oba sprata Monopola su od po oko sedam-osam metara visine, a čitav je izgled mjesta, dugo mračni hodnici, sa ogromnim vratima koja su vodila u tamne prostorije pretrpane paketima neobičnog izgleda i ogromnim sanducima, visoka prostrana soba u kojoj smo spavali – uprkos vojničkim uniformama, i engleskom psovanju – bio kao iz kakve Meterlinkove tragedije. Nikad se noću ne bih probudio da se okrenem na drugu stranu bez ovog utiska, koji ni najmanje ne bi oslabio ni hrkanje sa okolnih kreveta.

U DOBAR ČAS

Prigušeni korak dežurnog na gornjem odjeljenju, visoki, mračni svodovi kroz koje su mogli vidjeti približavanje njegove svjetiljke dok je dolazio na dežurstvo, trebalo bi da budu događaji u nekoj drami o neuslišenoj ljubavi, zamijenjenim kraljevima, obeščašćenim junacima, ubistvu otrovom i iz potaje, čak iako su početne riječi bile, one uobičajene: ”Gle, gle, na noge tamo, ustaj, momci, šest je i po”…
Moj povratak je pao u dobar čas, iste večeri kad su stigle i zalihe, tri kamiona natovarena teškim sanducima, tako da je doktor Bradfed bio u najboljem raspoloženju. Starki mi je već bio dao odgovarajuću dozu ljekova, pa su me držali spremnog ako iskrsne kakav posao.
Bio sam u stanju da zbacim neke od lakših sanduka sa visočijih kamiona uz tako strahovito strahopoštovanje, kao da sam htio da sebi obezbijedim unapređenje. Sa jednim od njih zamalo da smrvim upravo komandanta jedinice, ali on je svojim dugim nogama odskočio u stranu sa najočiglednijim ushićenjem zbog svog dovitljivog držanja – po njegovom shvatanju nije bilo sumnje da se nešto radilo, i da je napredovalo uz povike, prašinu, buku, znoj, teturanje, naređivanje, tegljenje, puno ubrzanog disanja i teških riječi, dobrog za pluća, ruke, noge, leđa i apetite jednog doktora, dva bolničara, pola tuceta pomoćnika, i desetak Turaka. Nije ni čudo što mu se sve to sviđalo; a i nama je, pa smo pošli na čaj s ponosom radnih ljudi. Međutim, ja pretpostavljam da sam baš zbog onog sanduka i buke koju sam s njim napravio, poslije četiri dana bio odabran da idem sa Starkijem u Virpazar.

NOĆ BEZ ODMORA

Petog decembra stiže naređenje da se obezbijedi brodski prevoz za drugu poljsku jedinicu iz Bara. Odjednom smo se razlepršali – Starki je proveo ostatak dana telefonirajući, dok sam ja šetao gore-dolje pred poštanskim vratima, i pokušavao da pratim njegovu diplomatiju, na osnovu povremenog uzvikivanja koje sam mogao da čujem.
Poslije pregovaranja sa guvernerima ovamo i guvernerima onamo, sa poslanikom Ramadanovićem, i kapetanom tim-i-tim, Starkiju je bio obećan parabrod za sjutra u dvanaest sati; on je poslao tu vijest u Bar; i da mi provedosmo to veče, i večerasmo, i pušismo i pođosmo na spavanje, puni ničeg do nade u slavu. Jedinica stiže sljedećeg dana u jedan sat. To su bili doktori Bradford i Gouldsmit, bolničar Vorden i stariji vodnik i pomoćnici Bejverstok, Dejvi i Džemz.
”Gdje je ta lađa Starki?” – zapita doktor Bradford, dok ja uskočih u prtljažna kola da vidim Džoua, i da pobjegnem baš od tog pitanja.
Starki je bio prisiljen da prizna da nikakva lađa nje došla. On je, međutim, izjavio da se priprema veoam dobar ručak i svo društvo odgurao na čorbu.
Onda sam izašao iz kola i pridružio se; odjurili smo da nađemo Guvernera.
Našli smo ga na pijaci, izgledao je, kao i uvijek, kao da je upravo ubio svoju babu, pa pokušava da to zaboravi. Zapitali smo zašto lađa nje došla?
”Nije doći” rekao je, mrdajući put nas svojim svijetlim brkovima, ”Isuse Hriste, nije”… – ”Zašto nije?” – “Ja ne znam… ne, sljedećeg dana, možda”.

PLANINSKA BESPUĆA

Shvatili smo, međutim, da teškoće ovog guvernera, razne baruštine, močvare, čestare i ćorsokake njegovog karaktera, treba da svrstamo među uobičajene i prirodne prepreke putovanja kroz Crnu Goru, s nedoumicom kakvo će da bude vrijeme, neizvjesnošću od poplava, rjetkošću brodova, stremenitošću planina, nastranošću mazgi i neudobnošću samara. Promrmljali smo nešto kao da do đavola mora da bude lađe, ili ćemo ga prijaviti Martinoviću, pa se žurno vratismo na ručak.
Lađa je, konačno, ipak stigla sljedećeg popodneva. Bio je to motorni čamac, toliko mali da je skoro nestao kada je prtljag bio na njemu. Mi se, međutim, uvukosmo u naše kratke kapute (mikade), odabrasmo mjesta među sanducima i džakovima, zapalismo lule, i otplovismo veoma ugodno.
Mogao bih da pišem nadugo i naširoko, ako bi to željeli, o zadovoljstvima putovanja u vrijeme rata, sa prtljagom, i to bi sve bilo u superlativima – ovo je bila najđavolskija situacija, ove mazge su bile najbjednije od svih na svijetu, putevi najprokletije džombasti, sreća nikad toliko surova, ta noć je bila savršena, lula nezaboravka, paprikaš iznad svih očekivanja, jedan logor bi bio u raju, a sljedeći u paklu ispod bezdanog pakla gdje su bacili Roberta od Šerlenda, zato što je udario sveštenika sa svojim najboljim jahaćim čizmama.

NEVIĐENO LIJEPO JEZERO

Starki je u Virpazaru uradio sve što može da uradi čovjek koji ima dvije sobe pune ušljivih kreveta, jednu košaru medicinskih zaliha i nijednog pacijenta, da formira bolnicu. Njemu je služilo na čast – a, obojici nam je prijatno da pomislimo kako je čista, dok bi izjutra sjedjeli vani, na stijenama, pušeći lule, posmatrajući barke kako se približavaju uz jezersku obalu ka pijaci, i osluškujući topove s Taraboša. Svakog dana smo išli po istom tragu – doručak, planinski put, stijene, dvije ili tri lule, pijaca (da kupimo smokve, ili kestene) i ručak. U jedan, otprilike, išli bi da dočekamo voz, očekujući ranjenike na putu za Rijeku. Zadržavali bi se pola sata da posmatramo (baš kao što u manjim primorskim mjestima gdje nailazi samo jedan brod dnevno, sav narod izađe u pristanište da ga dočeka) i razgovarali sa vojnicima koji bi znali engleski ili francuski, popili po kafu sa guvernerom (Isuse, nikakvih vijesti, ništa!) i vratili se stijenama, lulama, i razmišljanjima o ovom neviđeno lijepom mirnom jezeru.

ODLAZAK IZ RIJEKE CRNOJEVIĆA

I pored prijateljskog raspoloženja ljudi na Rijeci i prijatnog izgleda grada (kojeg bi se svaki turista, pri samo jednoj posjeti, sjećao čitavog života) bio sam zadovoljan što ću iz njega otići, kad sam se na kraju razbolio, pa su me poslali natrag u Bar. Nije bilo u pitanju to da sam volio Bar išta više nego što se voli grad u kojem je baza. Međutim, znao sam da svaki pohod na front mora da krene otuda, a da bi na Rijeci čovjek mogao da ostane (kao što je Dobson ostao) i da dijeli pilule, i uzavire tople prevoje za stavljanje na neizliječene rane, i prejeda se kod Jove, i spava samo uz pomoć opijuma (mjesto je nezdravo) zauvijek, dok ne sagori od nestrpljenja, ili se pomiri sa sudbinom i prikloni filozofiji doktora Panglosa..

Crnogorci su se borili po evropskim ratnim pravilima

Prevoženje lađom i teretnim kolima je skoro čitavim putem uživanje – obavi se pakovanje i s poslom je gotovo na samom početku, onda dolazi pušenje, razgovor, mnoštvo prijatelja, razmišljanje, prizori koji se smjenjuju, a ispred vas stalno novi predio.
Međutim, sa natovarenim životinjama, sav vidik je nepromjenljivi pogled na zadnji dio mazge i labave konope lošeg samara, pa se predio pred vama gubi u neposrednoj kamenitoj stazi, prijatelji su lošeg raspoloženja i nema predaha za lulu – a jedina misao je da čak i najduži dan mora imati noć na svom dalekom kraju.

VEČERA U OLTARU

Zogaj je raštrkano albansko selo na jezerskoj strani taraboškog grebena. U njemu su smještene predstraže na toj strani, kao što su u Bobotima i Vilgaru na drugoj. Bio je već mrak kad smo doplovili, jer uistinu ne bi ni došli tako daleko, pošto su Turci bili uvijek spremni da pucaju na svaki čamac na domašaju.
Doktor Bradford je uočio džamiju dok smo prolazili (mjesto iskrcavanja je bilo dalje niz obalu) i odlučio da je uzme za bolnicu. Dok je potom vodio pregovore sa komandantom Gurnićem, a stariji vodnik zidao logorsku kuhinju od nadgrobnih spomenika, Džoua i mene su ostavili da donesemo zalihe.
Sada je bilo sasvim mračno. Ispred nas je bila kamenita planinska strana, i gomile vojnika (jedva razgovijetnih osim kad bi se pokrenuli, a to je bilo rijetko) koji su sjedjeli među stijenama na obali, i posmatrali kako smo se pomamno dali na posao (njima dovoljno jasni naspram srebrom posute vode) dok smo gacali pljuskajući po plićacima, boreći se sa košarama i torbama, kao da su bile žive i mogle da se zaplaše grubim rukovanjem.
U zalivu smo našli veliku albansku galiju i u nju sve ubacismo. Kada je sve bilo smješteno i mi smo se popeli. Čamdžije su isturile svoja vesla, jedni su stajali odbijajući čamac od obale, drugi su sjedjeli da bi veslali, nijedan ne časeći, ali veslajući ipak veoma tiho; čamac se lagano kretao niz obalu.
Nekoliko zaveslaja dovelo nas je na domak vatre starijeg vodnika koja je svijetlila uz bijeli zid džamije, kroz čije se prozore na galeriji već pokazivala svjetiljka, ili dvije. Prvo smo naviše prenijeli kotlove i kuhinjske zalihe, a onda se vratili verući se i potucajući između stijena, psujući bez daha pomrčinu, neravno zemljište, hladnoću i vodu.
Večerali smo u oltaru, uz zvuke turskih mauzera. Oni su bili daleko uz brdo, iza predstraže, ali su nas ipak uznemiravali. Mauzer, naravno, ima takav zvuk koji se uvijek jasno razlikuje od drugih pušaka – zvuči kao dvostruki pucanj.
Poslije večere pošao sam i sjeo na jedan nadgrobni spomenik, da pušim i posmatram vodu, kad jedna visoka prilika u vojničkoj kabanici zastade ispred mene, salutira i reče: ”Monsier Keri!” Skočio sam i prepoznao Popovića. Bio je u poručničkoj uniformi. Odšetali smo prema kući birgadnog generala, gdje me je uveo u veliku kuhinju na kafu.

BOLNICA U ZOGAJSKOJ DŽAMIJI

Džamiju smo zadržali za bolnicu, a prvu kuću do nje, oko dvjesta metara uz brdo, odabrali da u njoj živimo. Džamije je uvijek dobro zaposjesti, zato što su čiste, visoke i prilično čvrste. Zogajska džamija bila je bolja od većine onih koje su postojale po malim selima. Imala je skladan minaret, sa zelenim zašiljenim krovom; sva drvenarija iznutra bila je naslikana i izrezbarena, a galerija je bila prostrana i dobro popođena. Propovijedaonicu smo mi sagorjeli da bi grijali pacijente, jer je vojska već bila sasjekla skoro sva drva za loženje; neposječenih stabala, uglavnom maslinovih, bilo je još samo tek toliko da se zakloni logor.
Mene su prvog jutra odredili za kućnog pomoćnika i poslije doručka poslali sa šest vojnika da očistimo kuću. U međuvremenu je nekih pedesetak vanbolničkih pacijenata došlo iz logora i sjedjeli su pušeći na obalskoj stazi ispred džamije, tako da su i bolničari odmah počeli da rade.
Moji ljudi su poboli svoje puške na balkon i dali se na posao sa svom bezbrižnom dobrodušnošću običnog vojnika, ma gdje da bio, ako je vrijeme lijepo, a zadatak nije previše težak…

NA BOJIŠTU

Mislim da smo radili oko tri sata, tako da je bilo oko dva popodne, kad iznenada, na vrhu brda, zaprašta mušketa, i čuše se dvije ili tri granate.
Ja sam bio iza kuće. Moji ljudi nestadoše prije nego što sam uspio da stignem do stepenica – zgrabili su puške i svom snagom otrčali prema predstražama.
”Pasji sinovi! Turci!” – bila je jedina primjedba koju mi je uputio jedan Amerikanac, uzviknuvši ispod balkona, kad sam na njega izašao.
Džamija se potpuno vidjela sa balkona – bio sam zapanjen kad sam ugledao pedesetak bolesnika koji su čitavo jutro ležali u raznim nezgodnim i bolnim položajima na kamenitoj obalskoj stazi, kako takođe pomamno jure sa nataknutim bajonetima.
Pošao sam birajući put do džamije i podnio izvještaj doktoru Gouldsmitu, tražeći istovremeno da mi dopusti da i ja pođem. Pucanje se sada ubrzalo do neprekidnog rafala, sa snažnim praskom od rasprskivanja šrapnela u kratkom razmacija. Pošto je bilo očigledno da je u pitanju više nego samo puškaranje, Vordenu, Džejmsu i meni bilo je dozvoljeno da pođemo sa opremim za prvu pomoć.
Mi smo pogriješili što smo se uputili prvo prema vrhu grebena, jer je djelovalo da je pucnjava tamo, dočim ispostavilo se da je južnije. Posljednji pucanj je ispaljen kad smo došli do vrha i iznenada ugledali, i to u jednom jedinom trenutku, čitavu dolinu Bojane, brežuljke, ravnice, šume, krivudave rijeke, dvadesetak milja i više, do mora koje se presijavalo kao da je bilo na našoj visini, zeleno-sivo i srebrno.

NEOBIČNI TROFEJI

Greben se proteže od Taraboša, do Sutormana, i najveći dio puta je uzan toliko da se može opkoračiti, jednom nogom s jedne strane, drugom s druge. čovjek na taj vrh uvijek izlazi s osjećanjem iznenađenja. Silazio sam i penjao se uz planinu u posljednje vrijeme često i po tri puta nedjeljno, dvadesetinu putovanja sve u svemu, ali osjećaj neočekivanosti postignuća svaki put i pogled na jezero ili dolinu nikada nijesu izgubili svoje ushićenje.
Okrenuli smo se u pravcu predstraže i počeli da hodamo duž grebena. Odjednom naiđosmo na tijelo Turčina, a potom na još mnoga… Uglavnom su ležali sami na otvorenom, samo ih je na jednom mjestu bilo pet-šest zajedno, u jednoj maloj kamenoj suvozidini koju su dugo branili, što je bilo očito i po broju čaura koje su ležale oko svakog leša i po ručkama od granata. Primijetio sam po jednu limenu kašiku pored svakog od svih Turaka, koja im je ispala iz uvijača gdje su mu noge splasnule. Većini tijela nedostajali su nosevi.
Svakakve priče su se ispredale o sječenju noseva – Albanci sijeku noseve, a i Crnogorci su imali taj običaj. Nosili bi ih kući, pošto su bili lakši od glava, da pokažu koliko su Turaka pobili, a možda i da traže nagradu. Međutim, ako je iko sjekao noseve u ovom ratu (ma šta da kaže gospođica Darem, a mislim da bi sada priznala da je bila dovedena u zabunu), albanski dobrovoljci su bili ti koji su to radili.
Albanci su presjekli zaštitnicu, voz sa zalihama i ranjenike u gornjim brdima, pa je pukovnik Popović bez milosti ubijao svakog kojeg bi uhvatio. On jeste, surov čovjek, ali se i obračunavao sa izdajicama.
Turci su poubijali srpske ranjenike poslije crnogorskog poraza na Brdici. Mogli su se vidjeti kako ih probadaju bajonetima na zemlji, ili kako su zapleteni u žici. Ali, ovi Turci su bili dobrovoljna vojska, i većina njih Albanci – oni su se opredijelili da ostanu u zemlji poslije pada Skadra.
Spoticali smo se duž grebena sve do sumraka. Bili smo još uvijek četvrtinu milje udaljeni od predstraže, i više nije bilo ničeg do običnog prepucavanja. Oblaci ispod nas se zgusnuše, i mada je vjetar bio prestao, ono što je od njega ostalo – jedan neprimjetan pokret – prožeo nas je tako oštro kao da smo bili neobučeni. Sišli smo po mrklom mraku uz mnogo padova, oglašavajući se jedan drugome da bi našli put. Doktor Bradford je bio pošao lađom toga jutra, tako da je sada doktor Gouldsmit zapovijedao; jeli smo zajedno ćutke u kuhinji nove kuće, i odmah pošli na spavanje. Vorden, Starki i ja zaposjeli smo za nas jednu malu, zadnju sobu. Legli smo u naše vreće, zapalili lule i jeli – šarova. Skuvan je u bazi, a donio ga je Vorden kao rođendansku poslasticu za nas obojicu. Glasanjem smo, međutim, odlučili da i Starki bude u tom društvu, pa smo svako veče sjekli tri podjednake kriške – ni po babu, ni po stričevima, i polako ih jeli…

FIJUKANJE GRANATA

Vorden, Ougilvi i ja smo pošli toga dana da vidimo popodnevno bombardovanje. Granata sa Murićana stvarale su najneobičnije zvuke, dok su se kretale preko vratolomnih klisura i dolina između ova dva viša položaja: granate u letu proizvode svaku vrstu zvuka – čuo sam ih kako zvižde (kad se približavaju), kevću poput psa, dahću poput hiljadu maratonaca jednoglasno, mjauču poput mačke, ili tutnje poput ekspresnog voza (kad prelijeću nisko, iznad glave). Međutim, uz ova uobičajena zapažanja, u slučaju pucanja sa Murićana, ide i odjek koji bi se razlijegao često čitavih četvrt sata po udaljenim brdima prema kraju Jezera.
Ovom, istovremenom prvom prilikom, da smo mogli da vidimo svaki pucanj na oba kraja, ispoljavanje kao i eksploziju, snažno nas se dojmilo koliko dugo je izgledalo da su granate u vazduhu. Vidjeli smo bljesak, a potom čuli prasak i gromoglasnu tutnjavu odjeka, buku kao da se vjetrovi međusobno bore, sa reskim zviždukom samog metka u sredini, što se nastavljalo neizgled toliko dugo koliko bi čovjeku trebalo da popuši santimetar dva girarete, svo vrijeme napeto zureći u Taraboš, dok se sukljaj dima i prašine ne bi podigao iz turskih šančeva da obilježi pogodak.
Ovo dugo čekanje smatrao sam izuzetno neobičnim kasnije kada su granate bile ispaljivane direktno prema nama. Zvižduk je mogao da se čuje (veoma resak i ponekad isprekidan) dugo vremena prije nego što bi ona stigla. Imate dovoljno vremena da razmislite kako joj se ne možete skloniti s puta, jer taj put nije dovoljno izvjestan, i da će, ako je nekome suđeno da pogine, on morati da pogine, i tu više ništa nije moglo da se uradi.

PRIMIRJE SAMO NA PAPIRU

Vilgarska džamija bila je ispod ivice jedne litice koja ju je zaklanjala. Međutim, pedesetak metara hoda dovodilo je do vrha slijedećeg uzvišenja, kraj jedne porušene crkve, a odatle su se svi položaji potpuno vidjeli, Širočka Gora, Murićan i Taraboš. Murićan, gdje su se nalazili crnogorski topovi, bio je s desna, Širočka Gora (predstraža) naviše s ljijeve, a Taraboš pravo, ispred i niz isti greben. Dok su granate prelijetale preko vilgara, tamo-amo na svom putu između Taraboša i Murićana, mogao se vidjeti i bljesak i eksplozija. To je već bilo vrijeme primirja, koje su Crnogorci isuviše poštovali za svoje sopstveno dobro. Oni su se po prvi put borili po evropskim pravilima vođenja rata, a još nijesu dovoljno civilizovani da bi znali da se tih pravila niko ne pridržava… Turci nijesu prihvatili primirje, i svaki dan radili u svojim rovovima. Oni su znali da na njih neće nikad pucati ukoliko oni prvi na počnu. Imali su običaj da sjede na Tarabošu na jutarnjem suncu i popuše cigaretu poslije kafe, sasvim na domašaju nišandžijama sa Murićana. Oko devet, ili deset bi ušli, i poslije pet minuta otprilike, prva granata bi dotutnjela duž vrha grebena i pala između dva vrha Širočke gore, gdje su predstraže imala svoje zaklone. Odmah potom Murićan bi spremio granatu na Taraboš, i poslije pet do šest pucnjava na svakus tranu, jutarnji posao se smatrao završenim. Ista stvar se radila ponovo poslije podne, čime se kao po pravilu završavalo pucanje za taj dan…