Cvetko Popović rođen je 1895. u selu Miokusovići, Opština Danilovgrad.Stariji mu brat Milić pošao je u pečalbu u SAD I slao novac za Cvetkovo školovanje, obzirom da je bio odličan đak i student.Studirao je medicinu na univerziteima u Pragu i Beču. Govorio je više stranih jezika: njemački, francuski, intalijanski i mađarski.
Kao ljekar službovao je najduže u Vojvodini. Pomagao je siromašne studente a siromašne seljake i radnike besplatno je liječio. Na vratima njegove ordinacije pisalo je: “Za sirotinju besplatno”. Pomagao je i one koje je, iz političkih razloga, progonila policija.
U Bar je došao 1937./38. godine i nastanio se u naselju Popovići u privatnoj kući, gdje mu je bila i ordinacija. i nastavio je da besplatno liječi siromašne seljake i radnike. Obilazio je bolesnike i u najudaljenijim selima kao Mikulići, Poda itd. gdje se u to vrijeme nije moglo doći osim pješice. Njegova humanist i čovjekoljublje došli su do izražaja posebno u toku II svjetskog rada. U periodu od septembra 1942. do kraja oktobra 1943. u Baru je postojao koncentracioni logor, kroz koji je prošlo oko 10.000 interniraca iz crne Gore i dijela Sandžaka i Hercegovine koji je pripadao Italijanskoj okupacionoj zoni. Doktor Popović je vrlo često slao veće količine životnih namirnica internircima, da bi poboljšali mizernu ishranu koju su dobijali od okupatorskih vlasti.
U Baru je u toku II svjetskog rata bilo oko 400 porodica uzbjeglih iz Metohije i drugih krajeva. Usled gladi i neuslovnog smještaja veliki broj njih obolijevao je na plućima, od malarije, a naročito od dizinterije. Doktor Popović je sve besplatno liječio, čak ni ljekove nije naplaćivao.
Septembra 1943. stupio je u narodnooslobodilačku vojsku, gdje je bio upravnik partizanske bolnice II udarnog krpusa NOVJ. Ulagao je izuzetne napore u liječenju ranjenika i bolesnog stanovništva na oslobođenoj teritoriji.
Odmah poslije rata upućen je na specijalizaciju u Golnik, lječilište plućnih bolesti u Sloveniji. Potom je dugo bio upravnik sanatorijuma-bolnice za plućna oboljenja, koja se u to vrijeme nalazila na Cetinju (u zgradi gdje je sada Centralna biblioteka). Tu je ovaj izraziti humanista i entuzijasta i sam obolio na plućima, pa je i umro 1956. godine.
Izvod iz teksta Danijele JOVIĆEVIĆ: Časna sestro, srećo moja
U Sloveniji, na Golniku, postojao je sanatorijum za plućnu tuberkulozu, gdje je radilo više od 80 časnih sestara. Radile su i kod bolesnika na odjeljenjima, u kuhinji, šnajderaju i praonici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, pod njemačkom upravom, sanatorijum je pretvoren u opštu bolnicu. Po završetku rata vlast su preuzeli partizani i komunistički režim i već nakon kratkog vremena počeli su politički nemiri, prijetnje, hapšenja i otpuštanja sa posla, čega nijesu bile pošteđene ni časne sestre. U januaru 1946. godine njih 22 dobile su otkaz odjednom. Kako je djelovanje časnim sestrama u školama, dječijim vrtićima i sirotištima bilo zabranjeno, samostani mahom već oduzeti, sestre su se snalazile kako je koja mogla i znala. Neke su otišle kući, druge su se prihvatile privatnog dvorenja bolesnika po kućama i slično. U to vrijeme u Sloveniji je na specijalizaciji bio ljekar iz Crne Gore, dr Cvetko Popović, pokušao da izdejstvuje angažovanje 10 sestara u sanatorijumu za TBC na Cetinju koji je nedavno osnovao, a nije bilo medicinskog personala.
– Teško su se naši poglavari i sestre odlučili u ono nemirno vrijeme da pođu za Crnu Goru. Ali doktor je ustrajao u traženju nekoliko mjeseci i konačno pobijedio. Deset sestara, među kojima je bila i sestra Gregorija, krenulo je 4. decembra 1946. iz Slovenije preko Zagreba, Splita i Dubrovnika za Cetinje i nakon šest napornih dana stiglo u prijestonicu 10. decembra – priča sestra Ana Marija. Ona kaže da su sestre bile vrlo lijepo primljene, kako od strane personala sanatorijuma i bolesnika, tako i od vlasti i građana.
– Naravno, početak je bio dosta težak, jer je sanatorijum bio smješten u Italijanskom poslanstvu, pa prostorije nijesu bile baš prikladne za smještaj teških bolesnika, a što je bilo najgore, nedostajalo je vode, struje, grijanja, ljekova i svega što je nužno za dobru njegu bolesnika. Zato su se neke od sestara ubrzo zarazile i oboljele od TBC – nastavlja dalje Ana Marija. Franjevke su u to vrijeme imale vrlo tijesan smještaj u potkrovlju sanatorijuma, a i hrana im je bila dosta oskudna. Na Cetinju je tada već postojala katolička crkva, ali bez sveštenika. Dr Cvetko Popović lično je pisao i molio nadbiskupa Dobričića u Baru, već prije dolaska sestara, da se pobrine za sveštenika, koji bi preuzeo duhovnu brigu za sestre i župu na Cetinju. Nadbiskup je na Cetinje poslao don Jakova Vreska – prepričava riječi sestre Gregorije naša sagovornica. U početku se desilo i par neprijatnosti: ukradene su prve plate sestara, a ubrzo potom je njihov župnik lišen slobode, da bi jednog jutra naišle na zaključanu i zapečaćenu crkvu.