Dolazak sestara Sv. Križa u Crnu Goru

Sestre sv. Križa u Đakovu – od 1868.

Najprije su počele djelovati u ženskim školama i zabavištima širom Slavonije. No ubrzo je prevladala druga djelatnost – rad po bolnicama. Sestre taj svoj rad nisu prekidale ni pod kakvim režimima sve do danas. Znale su i po cijenu vlastitog zdravlja žrtvovati se za bolesnike. Nisu imale ni osam satni dnevni rad, niti ikakav godišnji odmor. Tako su se pokazale pravim sljedbenicama njihove  Majke Marije Terezije, koja je znala govoriti: “Za fine i gospodske poslove ima dragi Bog na svijetu mnogo duša, a od nas On očekuje da radimo oko bolesnika sve što im je potrebno, a tu je potrebna milosrdna sestra.”

Sestre Sv. Križa su u Crnu Goru stigle već na samom početku ovog vijeka, 1900.g. Tada ih je pozvao kotorski biskup Uccellini u Dobrotu da preuzmu dom staraca. Sestre su se odazvale i u vrlo skromnim prilikama nudile utočište i pomoć mnogim nemoćnima i osamljenima. U tom je domu najduže djelovala s. Georgija (preko 25 godina), koja je 1926.g. primila odlikovanje od strane Kola srpskih sestara, kao i od pravoslavnog arhiepiskopa iz Kotora. On je naglasio da je sestra djelovala kao anđeo mira među katolicima i pravoslavnima, te joj predao križ od ebanovine sa zlatnim korpusom. Sestra se zahvalila jednostavnim riječima: “Bog je dao, Njemu hvala!” Sestre su ostale u Dobroti sve dok se Dom starih nije preselio u Donji Stoliv, potom Prčanj, zatim 1947.g. u Perast, da bi konačno bio preseljen u Risan, gdje su sestre, koje usprkos svim poteškoćama, djelovale  u svojoj milosrdnoj misiji sve do 2008.

Isti kotorski biskup je doveo sestre Sv. Križa i u Herceg Novi, gdje su 19O3.g. preuzele rad u prvoj školi za žensku mladež u Boki, kao i u zabavištu. U tom je gradu sam biskup Uccellini dao 1912.g. sagraditi novu školu koju vode sestre. Tako se uz osnovnu školu i zabavište u toj zgradi razvila i Viša djevojačka škola. U školi i u internatu su sestre odgajale djevojčice iz katoličkih i pravoslavnih porodica, sve do Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Balkanskih ratova, sestre Sv. Križa su preuzele dvorbu ranjenih vojnika na Cetinju i u Podgorici. Bile su izložene velikim naporima, zimi i oskudici, ali su ustrajale. Uz grmljavinu topova, iskazivale su njegu i utjehu za više od 7000 vojnika, od kojih su mnogi bolovali i od raznih zaraznih bolesti. U svim ratnim opasnostima znale su sačuvati mir i ljubav. Crnogorski kralj Nikola I. je odlikovao 5 sestara tzv. “Danilovim odlikovanjem” i tako im odao priznanje za dvorbu ranjenika. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, sestre Sv. Križa također su bile u službi samaritanskoj na mnogim bojnim linijama, a ujedno vodile brigu o izgladnjeloj djeci, zbog čega su otvarale velike ratne kuhinje. Najveća ratna kuhinja bila je u Herceg Novom. Sestre su u njoj spremale hranu za 700 djece i 40 radnika. Kuhinju su vodile tri sestre bez ičije pomoći. (Iz Lista mladih barske nadbiskupije uz proslavu 50. Obljetnice djelovanja sestara u bolnici u Baru)

 

Dolazak sestara Sv. Križa u Bar

Nakon Drugog svjetskog rata, nova vlast je sestrama svetog Križa oduzela sve što su imale, i škole i bolnice, ali im nije mogla oduzeti njihovo redovničko posvećenje i ljubav prema bolesnicima. Na poziv Ministarstva zdravlja Crne Gore na Cetinju, sestre su 15. juna 1947.g. preuzele rad u bolnici u Novom Baru. Toga je dana stiglo prvih deset sestara Sv. Križa u Bar: s. Jakomina, s. Blanda, s. Šimka, s. Laureta, s. Fidelis, s. Radislava, s. Vijaneja, s. Andreja, s. Ksenija i s. Liborija. Stigle su u Bar, da nakon ratnih razaranja i poratnih rana liječe, ne samo tjelesne bolesti, nego i srca zatrovana mržnjom i neprijateljstvom prema Kristu i Crkvi. Tadašnja se bolnica nalazila uz samo more i bila je u vrlo  siromašnom  stanju.   Sestre je izvanredno lijepo primio tadašnji upravnik bolnice dr. Milin. Ostalo osoblje ih je dočekalo  s nepovjerenjem, jer su u to vrijeme kružile kojekakve priče o časnim sestrama. No brzo su se svi uvjerili da to nije istina, te su ih zbog njihovog predanog i stručnog rada zavoljeli i sve više cijenili. Iste godine, sestre su došle i na Cetinje, kao i u Podgoricu, gdje su radile kraće vrijeme.

Možemo reći da su sestre neizbrisivo upisane u razvoj i rad zdravstvenih ustanova u Baru, nadasve Medicinskog centra “Blažo Orlandić”. Tokom pedeset i dvije godine to im je bilo javno priznato, te su primile ne mali broj priznanja i pohvala i od općine Bar i od države. Ne možemo, a da ne spomenemo katastrofalni potres 1979.g., kada su se naše sestre posebno iskazale. Iako su same dvanaest dana spavale pod šatorima, bile su danonoćno prisutne u bolnici, pomažući i radeći sve što je trebalo. Posebno se tada istakla njihova poglavarica s. Arnolda, glavna sestra internog odjeljenja. Za svoj rad dobila je visoko odlikovanje od Predsjednika SFRJ – Orden zasluga za rad sa srebrnim zracima. Dnevni časopis “Pobjeda” nazvao je ovu časnu sestru – “Barska Majka Tereza“. (Iz Kronike sestara u Baru)

SAŽETAK KRONIKE ZAJEDICE SESTARA IZ BARA

OD 1947. -1996.

Na blagdan Presv. Srca Isusova 15. lipnja 1947. doputovalo je 10 sestara u Bar. Putovale su vlakom iz Slav. Broda, preko Bosne i Hercegovine do Hercegnovog, a zatim neke autobusom a neke brodom u Bar. Dočekao ih je upravitelj bolnice dr. Milan Badivoj. Već 20. lipnja preuzele su posao u bolnici:

  • Jakomina za ambulantu
  • Blanda za žensko interno odjeljenje
  • Šimka za muško ”                “
  • Laureta za tuberkolozni odjel
  • Fidelis za röntgen
  • Radislava za laboratorij i zarazno
  • Vijaneja i s. Andreja za bolničku kuhinju
  • Ksenija za praonicu rublja
  • Liborija za noćnu službu.

U početku je vrlo teško jer “među nepoznatim svijetom, koji nas je prve dane promatrao kao nepoznate i nepoželjne elemente. Uz pomoć i dobrotu Božju i požrtvovnošću dragih sestara bolesnici su zavolili rad sestara i s povjerenjem i zahvalnošću primali usluge…” (Kronika, Knjiga 1. str. 2.).

1948.

  1. siječnja prešla je naša bolnica iz zdravstvene stanice u red državnih bolnica, pod upravom Ministarstva zdravstva. Ambulanta je odijeljena i preseljena u Stari Bar.
  2. srpnja otvoren je kirurški odjel i vrše se manje operacije.

1949.

  1. travnja bolnica seli u Stari Bar u novosagrađenu bolnicu. Novi odjeli -kirurški, zarazni i interni. Sada se vrše i velike operacije. Kapacitet bolnice je 110. bolesnika
  2. srpnja dobile su sestre stan i kapelicu koju je blagoslovio don Ante Marđokić.

1954.

  1. veljače otvoreno je novo interno odjeljenje sa 75 kreveta, jer je 1953. sagrađena nova zgrada. Dolazi još 6 sestara:
  • Deziderija na kirugiju,
  • Ermina, s. Klaudija i s. Arnolda na interno,
  • Aniceta i s. Benedikta u kuhinju.
  1. srpnja otvorenje dječjeg odjela
  2. listopada došle su sljedeće sestre: s. Miroljuba, s. Veronika,
  3. Boženka, s. Konzolata i s. Ulrika.
  4. studenoga na dječjem odjelu preuzele službe: s. Klaudija i s. Stanka, s. Boženka i s. Konzolata te s. Ulrika.

1955.

  1. travnja blagoslov nove kapelice i kuće za sestre u blizini bolnice. 17. travnja sestre su se preselile u novu kuću.
  2. lipnja otvoren je očni odjel u prostorijama gdje su dosada stanovale sestre. Ima 17. kreveta, a rade: s. Miroljuba i s. Veronika

1957.

15.01. došla je s. Alma i zamjenit će s. Andreju.

27.03. došla s. Asumta da zamjeni s. Vilku a došla s. Sofronija za pomoć u praonici.

Zasađeno voće i cvijeće oko kuće. Sve je uglavnom posadila s. Teodozijana.

1961.

  1. Mercedes pošla je na 6-mjesečni kurs u Zagreb da se usavrši u laboratorijskoj struci. 29.5. dolazi s. Almira, a 7. 6. posjetio nas je beogradski nadbiskup msgr. Gabrijel Bukatko.

U rujnu je 12 sestara započelo privatno medicinsku školu. Dr. Petar Vuksanović ima im predavanja iz anatomije, a s. Bonislava Zec latinski i još neke predmete; ispite polažu u Cetinju.

1962.

Prva grupa sestra s uspjehom je položila neke predmete iz prvog razreda sred. med. škole. Za pomoć u učenju došla je s. Dubravka, a s. Slava i s. Laurina pomoći će sestrama na internom i dječjem da one mogu  više vremena posvetiti učenju.

1.7. dolazi s. Vlatka na dječji odjel.

Odlaze s. Veronika, koja je postala alergična na penicilin i ne može više raditi u zdravstvu, i s. Miroljuba koja odlazi u mirovinu. Velika zima učinila je puno štete na voću i cvijeću.

1963.

15.1. Odsada se bolnica zove MEDICINSKI CENTAR. Direktor je primarijus dr. Mitar Jovalekić. On je Centru pripojio sve zdravstvene stanice od Ulcinja do Virpazara i Ostrova.

Odlaze s. Trpimira (u mirovinu) s. Slava i s. Laurina. U kolovozu su sestre završile prvi razred. Tu im je puno pomogla s. Zorka koja je došla iz Đakova.

 

1964.

15.1. pet sestara položilo je prvi razred. U srpnju je otišla s. Jadviga u mirovinu,

1965.

16.5. Došle su s. Hermila Klasnić i s. Danimira Barbarić, a otišle s. Deziderija i s. Valezija. Posjetio nas je nadb. Bukatko u pratnji trojice svećenika, a u rujnu nadb. Maksimilijan Držečnik iz Ljubljane.

1967.

Radost nam je donio apostolski nuncij u SFRJ mons. Mario Cagna koji nas je 29.5. posjetio u pratnji nadbiskupa Tokića i prof. Avramovića iz Beograda.

20.VI. – 20. godina rada sestara u Baru. Ovdje su sada 34 sestre, a od prvih sestara tu su s. Fidelis i s. Ksenija. Nadbiskup je obavijestio svećenike, a župnik preč. Rendić održao je zahvalni govor sestrama u katedrali.

1968.

Dana 3. studenoga pogodio je Bar i okolicu jak potres u 5,45 ujutro, a slijedilo ga je nekoliko slabijih. Bilo je mnogo srušenih kuća, a ljudi su smješteni pod šatore. Poginula je jedna starica i nekoliko je bilo ozlijeđenih ljudi. Sestrama se nije ništa dogodilo. Samo je zgrada popucala.

1969.

27.3. otišla je iz Bara s. Teodozijana koja je 13. godina radila u bolnici i bila 6.g. poglavarica. Na njezino mjesto je došla s. Veritas Labaš. U svibnju je premještena s. Montana, a 31. svibnja došle su iz Đakova s. Dolores i s. Antonija radi šivanja nove uniforme.

29.8. otišla je s. Benjamina, a dužnost kućne pogl. preuzela s. Bonislava Zec.

1970.

16.06. završile su srednju med. školu: s. Hermila i s. Danimira. S. Arnolda i s. Klaudija bile su u Mariboru na seminaru za med. tehničare.

  1. 10. s. Mercedes i s. Klaudija sudjelovale su na V. skupštini medicinskih sestara u Titogradu.

1971.

Od 5. do 12.6. bile su u Puli na Kongresu mikrobiologa s. Mercedes i s. Vlatka.

25.08. U zajednicu su došle s. Beata i s. Štefanija. 28.9. S. Alberta je otišla na 4-mjesečni kurs za rentgen u Sarajevo.

1972.

20.03. Pojava velikih boginja-variole. Nije na sreću zahvatila C. Goru, samo Kronika bilježi “U našoj bolnici epidemiološka ekipa na čelu sa gosp.dr. P. Vuksanovićem uložila je sve moguće napore. Veći broj naših sestara je bio angažiran u toj akciji. Sa strane Uprave je bio priznat i pohvaljen požrtvovni rad naših sestara. Izvršena je vakcinacija cijelog stanovništva…“(Kronika, Knjiga I, str. 73-74). Nakon 25. g. Rada u bolnici u Baru otišla je s. Fidelis u Đuriće, a došla je s. Nikodema Slivnjak. Na Radničkom univerzitetu privatno su položile V. i VI. raz. osnovne škole s. Aniceta i s. Flavijana i s. Loreta. Proslavili smo skromno i tiho 25. g. dolaska sestara u Bar. Oko kuće smo u kolovozu podigli ogradu. 29.8. diplomirala je u Titogradu na sred. ekonomskoj školi s. Velimira. U listopadu su s. Klaudija i s. Arnolda pošle u Beograd na obaveznu jednomjesečnu praksu.

1973.

Odlazi s. Bernalda u mirovinu. Od 1964. bila je na “kirur. sept. odjeljenju”. Posjetio nas je nadb. Kuharić iz Zagreba. Otišle su s. Bernalda i s. Miroljuba, a i s. Berarda zbog bolesti. U rujnu je otišla s. Alberta.

1974.

18.11. bolnica šalje s. Danimiru u Beograd na jednomjesečnu praksu u oprecionu salu.

26.11. za pogl. dolazi Majka Julijana Kruljac, a s. Vlatka otišla u Zagreb na usavršavanje na dermatološku kliniku. 10.12. došla je s. Antonita

1975.

U ožujku je s. Nikodema završila sred. med. školu. Došla je s. Vladimira, a s. Mercedes je išla u Zagreb radi kupnje novih mikroskopa.. U travnju je došla s. Katarina Zdravčević. 27. 4. položile su s. Danimira, s. Blanka i s. Arnolda vozački ispit. Uoči otvorenja nove bolnice 6.06. pročitan je referat o razvoju zdravstva u Baru i tu su spomenute naše sestre i njihov rad, a s. Klaudiji, s. Ermini, s. Arnoldi i s. Aniceti i onim sestrama koje su navršile 20 g. radnog staža dodijeljna je nagrada od 1.000.- ND u vidu štedne knjižice.

7.06. svečano je otvorena nova bolnica i tom prilikom otkrivena bista Blaža Orlandića čije ime nosi.

25.11. otišla je s. Lauda.

1976.

29.V. Otvorena je pruga Beograd-Bar.

4.12. Naglo je umro vlč. Josip Dević koji je dugi niz godina svako jutro dolazio imati sestrama sv. misu.

20.12. Otišla s. Katarina.

1977.

U siječnju je s. Marina Demše završila srednju školu. Ona je posljednja od sestara koja je privatno polagala med. školu. Tako sada sve sestre imaju srednju med. školu.

1978.

Od 19. do 21.5. održani su “Majski susreti” u Žabljaku u organizaciji zdravstvenih radnika C. Gore. s. Arnolda je primila “Povelju” i zahvalnicu za svoj dugogodišnji rad u bolnici. 20.5. posjetio nas je nuncij u SFRJ Michele Cecchini. 7. lipnja na svečanoj sjednici Sindikata primilo je 8 sestara priznanje za svoj dugogodišnji rad u bolnici i doprinos razvoju zdravstvene službe.

1979.

Uskrsno jutro – katastrofalan potres. Ima oko 100 mrtvih, mnogo ranjenih, srušenih i oštećenih kuća. Sestre su provele 12 dana pod šatorom i bile non-stop u bolnici na usluzi ranjenima. Nekoliko dana nismo mogli dobiti vezu sa prov. kućom.

  1. 12. s. Arnolda dobila je “Orden rada sa srebrnim vijencem” za zasluge na otklanjanju posljedica potresa. Ovaj orden dodjeljuje predsj. države – maršal Tito. U titogradskim novinama “Pobjeda” u br. od 31.12.1979.-1.1.1980. napisan je lijepi članak pod naslovom “Barska majka Tereza”.

 

1981.

7.7. otišla je s. Blanka. Sada je ovdje 20 sestara.

Umjesto s. Stefanije došla je s. Ivanka Balikić.

 

1982.

6.10. otišla je s. Hermila u Germering, a s. Nikodema u Zagreb 27.10. dok s. Tugomila odlazi u mirovinu.

1983.

Početkom veljače 1.2. došla je s. Mateja.

 

1984.

U mirovinu odlazi s. Almira 27.1. i s. Vladimira 31.1. Od 29.6. imat će kod nas sv. misu vlč. Luiđi Perdokaj, a s. Ermina odlazi u mirovinu.

1985.

  1. Antonita je 27.2. otišla na Vis, a došla s. Marina Mihaljević – 9.3.

Nakon 37. g. rada u praonici u Baru otišla je s. Ksenija 6.05.

24.8. posjetila nas je gđa Sye Ryder.

1987.

Navršilo se 75. godina kako su sestre sv. Križa prisutne u C. Gori i 40 g. otkako smo u Baru.

1988.

8.12. proslava dijelom obnovljene katedrale (nakon potresa). Za nadbiskupiju Nadbiskup Perkolić je proglasio jubilarnu godinu povodom 900.g. nadbiskupije.

1989.

1.03. pošle su s. Arnolda i s. Klaudija u mirovinu. Osoblje im se vrlo lijepo zahvalilo, a upravitelj je o s. Arnoldi govorio i na Radio-Baru.

24.11. dobila je zajednica nagradu “24. novembar”. To je najviša nagrada koju općina Bar dodjeljuje pojedincima i zajednicama. To je veliko priznanje sestrama za požrtvovni rad.

1990.

U mirovinu je pošla i s. Beata, a u travnju i s. Emanuela. 15.7. pogl. s. Danimira. 2.8. otišla je s. Arnolda iz Bara, a 1.9. i s. Marina.

 1992.

Nakon razgovora s  poglavarima iz Đakova odlučeno je da u bolnici još ostanu s. Vlatka, s. Veritas i s. Mateja, a s. Danimira će poći u Đakovo. 27.5. kupljena je u naše vlasništvo kuća u kojoj su sestre živjele 30 g.

7.6. otputovala je s. Danimira preko Baria za Split.

8.07. pošla je s. Vlatka u mirovinu.

1996.

Bijela nedjelja bila je nedjelja kada su djeca župe Mirovica bila gosti naše zajednice. U toj župi smo ove godine proslavili naš blagdan Križevo, jer je i ova kapelica posvećena sv. Križu.

1997.

U lipnju o.g. navršilo se 50 godina rada naših sestara u bolnici Stari Bar. Još preostale tri sestre: s. Vlatka, s. Veritas i s. Mateja obilježile su s vjernicima tu obljetnicu sv. Misom u zahvalnicom.

.

____________________________________________________________

Djeca i mladi darivali su sestre

Drage naše sestre, svaki križ ima priču, i ovi križevi, namijenjeni Vama imaju također svoju.

Napravljeni su od maslinovih grana iz barske maslinade, kao simbol Presvetog Trojstva na pragu trećeg milenija.

Darujemo ih Vama, drage naše sestre, kao znak zahvalnosti za sve one žrtve koje ste u protekle 52 godine uradile za ovaj narod. Neka Vas dragi Bog blagoslovi i prosvijetli Vaš put u vječnost.

(Iz Lista Barske Nadbiskupije Jun 97)

____________________________________________________________

 

1999.

Na blagdan Krista Kralja u crkvi sv. Križa na Mirovici održana je oproštajna misa zahvalnica za 52 godine služenja sestara sv. Križa u bolnici u Baru

POPIS SESTARA SVETOGA KRIŽA KOJE SU DJELOVALE U BOLNICI STARI BAR od 1947. do 1999.   (sestre su navedene po starini)

  1. Aleksija Hrešč
  2. Benjamina Levačić
  3. Deziderija Mundjar
  4. Liborija Badurina
  5. Jerina Mavrić
  6. Sofronija Maoduš
  7. Trpimira Kadi
  8. Vilka Badurina
  9. Apolinarija Perić
  10. Valezija Galauner
  11. Laurina Dolinar
  12. Alipija Štaba
  13. Miroljuba Horvat
  14. Katarina Fabijanec
  15. Ksenija Zagorec
  16. Leoncija Kadić
  17. Teodozijana Kaučić
  18. Jadviga Strmelj
  19. Laureta Klesnik
  20. Jakomina Žic
  21. Kantalicija Holetić
  22. Smiljana Borić
  23. Šimka Badurina
  24. Berarda Fontana
  25. Bernalda Dubrović
  26. Andreja Vrdoljak
  27. Ksavera Badurina
  28. Anica Kumbat
  29. Karola Prendivoj
  30. Bonislava Zec
31. Fidels Udina
32. Maura Košnik
33. Ervina Richter
34. Dragoslava Maković
35. Velimira Šabalja
36. Ermina Celebrini
37. Montana Košćak
38. Veronika Djerki
39. Nevenka Damjanović
40. Blanka Brkić
41.  Miomira Marković
42. Boženka Čevid
43. Tugomila Matić
44. Almira Bošnjak
45. Klaudija Migles
46. Aniceta Cindori

 

 

 

47. Arnolda Harmicar
48. Beata Hokman
49. Ulrika Kastelić
50. Konsolata Tomašević
51. Emanuela Janjić
52. Lauda Adamović
53. Marina Demše
54. Mercedes Kopasić
55. Ilinka Živković
56. Štefanija Andlar
57. . Loreta Vukalović
58. Vlatka Štimac
59. Vladimira Matijević
61.  Flavijana Kolarić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  1. Antonita Mahnet
  2. Danimira Barbarić
  3. Hermila Klasnić
  4. Alberta Simić
  5. Veritas Labaš
  6. Nikodema Slivnjak
  7. Katarina Zdravčević
  8. Mateja Damjanović