Zbornik sjećanja Interniraca

ODVAŽNO, PONOSNO I PRKOSNO

SJEĆANJE INTERNIRACA KONCENTRACIONOG LOGORA U BARU 1942/43.

IZDAVAČ

UDRUŽENJE BORACA NOR-a I ANTIFAŠISTA BAR

ZA IZDAVAČA

Nikola Masoničić

UREDJIVAČKI ODBOR
1.NIKOLA MASONIČIĆ

2.TOMAŠ BURIĆ

3.SLOBODANKA ĐURIŠIĆ

GLAVNI UREDNIK

Nikola Masoničić

GRAFIČKA PRIPREMA

Radovan Ivezić

Bar, 2009
GOJKO VUKMANOVIĆ
KONCENTRACIONI LOGOR U BARU (Objavljeno u knjizi »Otpor u žicama, knjiga II)
Na Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori okupator je brzo reagovao.

U periodu jul-septembar 1941. uhapšeno je i internirano hiljadu ljudi , žena i djece. Veći broj je uhapšenih , odveden je u logore u Albaniju (Kavaja, Klos, Tepa, Bureli, Preza, Germani i dr.). Zatvori u Cetinju, Podgorici (sada Titograd), Kolašinu, Nikšiću i drugim mjestima su bili prepuni rodoljuba i pristalica narodnooslobodilačkog pokreta.

Poslije povlačenja partizanskih snaga sa područja Crne Gore za Bosnu, polovinom 1942.g, okupator i kvislinzi preduzimaju ponovo masovna hapšenja, odvode u logore i strijeljaju. Interniran je veliki broj partizanskih porodica, simpatizera i saradnika narodnooslobodilačkog pokreta. Logori u Albaniji i zatvori u Crnoj Gori i Boki postali su tijesni za sve one koji su pohapšeni i internirani.

Sredinom 1942.godine Italijani su počeli izgradnju koncentracionog logora u Baru. Zvanično je nosio naziv koncentracioni logor interniraca, vojna pošta 137 – Bar (Campo di concentramento internato, posta militare 137- Antivari). Prvi internirci prebačeni su u logor u septembru.

Povodom podizanja barskog logora kvislinški list »Glas Crnogorca« donio je sljedeću zabilješku:

» Za internirane Crnogorce koji se nalaze po koncentracionim logorima u Albaniji, sagradilo se u Baru više baraka. Do ovog novopodignutog logora, kao i u njegovoj unutrašnjosti, smješteno je električno osvjetljenje.

Ovim je data velika olakšica porodicama i rodbini interniranih koji su ovdje preseljeni da ih u svako doba mogu posjetiti,naročito pak onima koji stanuju u Barskoj i njoj susjednim opštinama: Spičanskoj, Livarskoj i Crmničkoj«.

Iz natpisa bi se dalo zaključiti da su Italijani podigli koncentracioni logor u Baru, maltene, iz neke sentimentalnosti i humanosti prema Crnogorcima. Medjutim, život interniraca u barskom logoru: ishrana, režim, mjere i postupci logorskih vlasti prema internircima to sve demantuju.

Koncentracioni logor u Baru sastojao se od 28 drvenih baraka poredjanih u dva reda, jedna naspram druge. Izmedju ova dva reda nalazila se pješčana staza široka oko 20m. Staza je dijelila ženski od muškog dijela logora. Izmedju muških i ženskih baraka nalazila se bodljikava žica, pored koje su neprekidno dežurali naoružani karabinjeri. Oko logora, u visini preko dva metra, ispletena je bila bodljikava žica. Uz logor se nalazila kuhinja, magacin za smještaj hrane, ambulanta, kupatilo i nekoliko baraka, koje su služile za smještaj straže i kancelarije uprave logora. Pored toga, uz logor su postojala dva veća šatora, namijenjena za karantin.Neposredno uz logor, prema morskoj obali, postojao je jedan manji šator, koji je služio za zatvaranje kažnjenih logoraša. Jedna prazna prostorija u jednoj baraci takodje je služila u tu svrhu. Bila je posve zamračena – bez prozora. U njoj su držali kažnjene internirce po 24 časa, a neke i po tri dana. Kažnjenima po 24 časa nijesu davali hranu. Dovoljno je bilo da se nekom stražaru samo prohtije pa da neki internirac podje pod šator ili u samicu (kako su još zvali prostoriju u baraci). U barakama su bili ležaji »na sprat«, po dva reda jedan iznad drugog. U pojedinoj barci moglo je stati od 100 do 150 ljudi. Logor su opbezbjedjivale regularne italijanske trupe, a komandu su imali karabinjeri. Oko logora iz često postavljenih stražarnica virile su mitraljeske cijevi.

Početkom septembra 1942. u logoru je bilo 176 interniraca. Italijani su prebacili u logor jedan dio interniraca iz albanskih logora ( Klos, Kavaja, Tepa, Bureli) i zatvorenike iz cetinjskog (Bogdanov kraj),podgoričkog, nikšićkog, kolašinskog i drugih zatvora, zatim iz Paštrovića, Budve i Maina. Sredinom septembra prebačena je grupa interniraca sa Tepe kod Skadra. Početkom oktobra u logor je dovedeno još nkoliko stotina Crnogoraca iz Klosa, a 4. i 6. novembra u logor su prebačene dvije grupe zatvorenika iz cetinjskog zatora. Sredinom februara 1943. u logor je dovedeno oko 400 interniraca iz logora Klos. Krajem februara i početkom marta iz barskog logora je deportovano u Italiju oko 100, a u drugoj polovini marta 305 interniraca. U aprilu su četnici predali Italijanima 350 uhapšenih rodoljuba i zarobljenih partizana, koji su se nalazili u kolašinskom zatvoru. Italijani su ih ubrzo zatim prebacili u barski koncentracioni logor. U maju je iz logora prebačeno za Italiju oko 300 interniraca. S proljeća 1943. u logoru je bilo preko 3.000 ljudi,žena i djece. Broj interniraca u logoru stalno se mijenjao. Početkom juna 1943. taj broj se kretao čak i do 7.000 lica, od čega blizu 900 žena i nekoliko stotina djece i staraca. U logoru je bilo 55 djece od 1 do 5 godina starosti.

U barskom logoru internirce nijesu duže zadržavali, već su odatle u grupama internirani za Italiju, odvodjeni na strijeljanje, ili pak u zamjenu. Internircima je bila dozvoljena šetnja u krugu logora. Utvrdjen je bio čas ustajanja, objeda, popodnevnog odmora i povečerja. Logoraši nijesu odvodjeni na radove van logora, pri poslovima u kuhini i magacinu. Po propisima uprve logora, svaka baraka je imala starješinu (»kapo«) barake. Pored toga, postojao je »kapo« muškog i »kapo« ženskog dijela logora. Uprava logora je kontaktirala sa internircima preko »kapa« barake ili »kapa« logora. Ujutro, svakog dana, vršeno je postrojavanje i smotra logoraša. Komandantu logora ili nekom drugom oficiru podnosio je raport »kapo« barake i »kapo« logora, a sastojao se u obavještavanju o brojnom , zdravstvenom stanju ljudstva.

Hrana u logoru je bila veoma slaba. Za doručak najčešće su dobijali po jednu kašiku crne kafe, »takozvane cikorije«, vrlo malo zasladjene; za ručak od 100 do 150grama hljeba i po 20 grama kačkavalja, a za večeru po jednu kašiku supe sa makaronima ( od 60 do 100 grama). Dozvoljeno je bilo primanje paketa, ali u ograničenim količinama i na odredjeno vrijeme. Mjesečno se mogao dobiti jedan paket težine dva kilograma. Dešavalo se, nerijetko, da su im i to malo hrane dobijene u paketima potkradali karabinjeri i logorske vlasti. Italijani su jedno vrijeme zabranili primanje paketa sa hranom koju su internirci primali od svojih porodica. Internircima su pružali ogromnu pomoć u hrani stanovnici Bara. Mnogi gradjani donosili su hranu u logor, svjesni da time izlažu sebe i svoje porodice opasnostima i podozrenju okupatora i kvislinga. Pomoć je bila stalna i organizovana.

Krajem 1942. i početkom 1943.g u logoru se pojavio pjegavi tifus. Umrlo je nekoliko intrniraca. Ipak, u logoru se preduzete mjere da se bolest suzbije. O pojavi tifusa u logoru Cvjetko Stanišić, 9. februara, porodici pored ostalog, piše:« Mi smo sada zdravo i dobro, ali … valjda ste čuli. Strah nas je od bolesti, ali se nadamo dako nas mimoidje. Zbog ovoga javljaćemo vam se svaki drugi dan da znate kako smo«,

S proljeća 1943. komandant logora major Madji je smijenjen sa tog položaja i zamijenio ga je jedan mladji oficir, koji je počeo da zavodi razne mjere strogog policijskog režima. Logorske vlasti su tražile od starješina baraka da prilikom podnošenja raporta moraju pozdravljati fašističkim pozdravom. Sa ovim se mnogi od njih, po cijeni odmazde, nijesu mirili. Tako jednom prilikom komandant logora je upozorio Pera Stanišića (Stanišić je bio »kapo« barake) da će biti kažnjen i smijenjen sa tog položaja » i usto još mučen«, ali mu je ovaj odgovorio: » Ja nijesam fašista i neću da pozdravljam fašističkim nego jugoslovenskim pozdravom«. Takodje, svako jutro, prilikom dizanja i uveče prilikom spuštanja zastave internirci su postrojavani i prisiljavani da pozdravljaju zastavu. Medjutim, partijska organizacija, koja je u najvećoj konspiraciji radila u logoru, postigla je da pozdrav vrši samo »kapo« logora, dok su ostali logoraši stajali u stavu mirno.

Partijska organizacija u granicama mogućnosti nastavila je politički rad u logoru. Članovi Partije uz podršku ostalih rodoljuba borili su se za svakog čovjeka – za svakog internirca i internirku. Bio je to težak i opasan posao, skopčan sa nizom teškoća. Kada je, tako reći, Damoklov mač visio iznad glave svakom internircu, odvijao se organizovani politički rad u logoru. Prvi uspjeh postignut je pri izboru ljudi za starješine baraka i starješinu logora. Komunisti i ostali napredni ljudi u logoru energično su se suprotstavljili logorskoj upravi pri izboru starješine logora. Pošlo im je za rukom da osujete planove uprave logora i da izaberu za starješinu logora Ernesta Fišera,čovjeka odanog narodnooslobodilačkom pokretu. Oni su, takodje, uspjeli da na sva važnija mjesta izaberu članove Partije, ili drugove i drugarice bliske Partiji. Internirci komunisti organizovali su izlaženje povremenog logorskog lista »Naša borba«. Izašla su tri broja ovog lista. Internirci su dobijali proglase, vijesti, štampu i druge materijale. Četnički elementi i saradnici okupatora, kojih je bilo u logoru, doduše neznatan broj, bili su bojkotovani.To je bio veliki uspjeh partijske organizacije u logoru.

Partijska organizacija u logoru brojčano se često mijenjala. U grupama transportovanim za Italiju odlazio je iz logora i dio članova Partije. Dolaskom zatvorenika iz crnogorskih zatvora i albanskih logora partijska organizacija u logoru se popunjavala. Ipak, jedan broj interniraca komunista je ostao duže u logoru, što je omogućilo kontinuitet u poitičkom radu. Kroz logor je prošlo nekoliko desetina članova Partije. Partijska organizacija u logoru je uspostavila kontakt sa partijskom organizacijom u Baru. Komunisti su razvili posebnu političku aktivnost u logoru za proslavu Prvog maja 1943. U barakama su držana predavanja, pjevane partizanske i druge revolucionarne pjesme, vodjeni razgovori i slično. Razumljivo, sve to koliko se moglo medju bodljikavim žicama i mitraljeskim cijevima.

Koncentracioni logor u Baru posjećivali su s vremena na vrijeme kvislinški prvaci i crkveni velikodostojnici. Dvije posjete logoru prilikom dolaska u Bar učinio je guverner Crne Gore Pircio Biroli. Logor su 16.novembra 1942. posjetili mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa generalom Đukanovićem, pukovnikom Stanišićem i njihovom pratnjom. Obraćajući se internircima, mitropolit Joanikije je rekao da naš narod ima jedan broj zalutalih sinova i kćeri, »koji idu za onima koji mute ljudske glave i umrtvljuju srce i duh čovjekov, pa ih arhipastirski poziva da se osvijeste i da se pokaju«. Trinaestog decembra logor je posjetio Pircio Biroli i tom prilikom skrenuo internircima pažnju da budu »disciplinovani i svjesni svoje dužnosti«. Drugu posjetu učinio je 12.juna 1943. Logorske vlasti su prisilile internirce da se iskupe i postroje u krugu logora radi dočeka guvernera Birolija. Internirci su bojkotovali takve posjete, izražavajući pri tom izraziti prezir i mržnju. Pogledom,ćutanjem ili izgovorenom riječju logoraši su ukazivali da su te posjete jalove i bespredmetne. Niko od njih nije tražio milost, oslobodjenje iz logora još manje.

Nijesu bila rijetka javna mučenja interniraca. Premlaćivani su i mučeni bez razlike i muškarci i žene. Bilo je više slučajeva monstruoznih i sadističkih mučenja.

Logorske vlati i kvislinzi nastojali su da internirce u barskom logoru i psihički i fizički slome, da ih demorališu i da kod njih ubiju svaku nadu u pobjedu narodnooslobodilačke borbe. Tako su na primjer 17.juna 1943. okupili sve internirce u krugu logora, gdje im je tumač, izmedju ostalog, pročitao i ovo:« Partizani su opkoljeni na uskom prostoru izmedju Pive i Sutjeske i potpuno uništeni. Deset hiljada mrtvih i zarobljenih. Medju njima je poginuo i Sava Kovačević i mnogi drugi komandanti. Medju partizanima je još odavno zavladao pjegavac, koji ih postepeno uništava. Sve ono što je još ostalo nalazi se u obruču iz koga ni jedan ne može iznijeti glave. Možete računati da su partizani potpuno uništeni.

Vi koji ovo slušate i još se nadate otrijeznite se i ne očekujte ništa više od onih što su se borili, jer oni više ne postoje kao organizovana jedinica«.

Pošto im je ovo pročitano, internirci su se vratili u barake, ubijedjeni da je ono što su čuli laž, jer su iz pisma koja su dobijali spolja bili tačno informisani o borbi na Sutjesci.

U borbi na Javorku, nedaleko od Nikšića, 1. i 2. maja 1943. Italijani i četnici su pretrpjeli velike gubitke od jedinica 2,4. i 5. proleterske brigade. Pored ostalog zarobljeno je 580 neprijateljskih vojnika. Drugi veliki uspjeh Udarna grupa bataljona (bataljoni 4. i 5. crnogorske proleterske brigade i Zetskog NOP odreda) postigla je u borbi na Bioču 15/16 maja. Treći bataljon 383. italijanskog puka je poslije oštre borbe, tako reći, potpuno uništen. Poginulo je 396 vojnika i oficira, a oko 400 ih je zarobljeno.

Glavni štab NOV i PO za Crnu Goru i Boku je 3.maja ponudio italijanskoj komandi u Nikšiću zamjenu zarobljenih italijanskih vojnika za crnogorske rodoljube koji se nalaze u zatvorima i logorima. Postignuta je saglasnost da se zamijene svi zarobljenici, da odnos bude 1:1 i da Gradac kod Nikšića bude mjesto zamjene. Na osnovu postignutog sporazuma 19.maja na Gradcu kod Nikšića zamijenjeno je 110 interniraca iz barskog logora i 40 zatvorenika iz podgoričkog zatvora za zarobljene Italijane sa Javorka. Poslije zamjene internirci su rasporedjeni u partizanske jednice, pretežno u 4.crnogorsku brigadu. Veliki broj zamijenjenih interniraca poginuoje u borbi na Sutjesci. Razvojem dogadjaja u rejonu Nikšića i ulaskom jednog motorizovanog odreda 7.SS-divizije u Nikšić 19.maja, poslije podne, prestali su svi uslovi za dalju razmjenu interniraca za zarobljene Italijane.

Jedinice Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije morale su se »povlačiti iz Crne Gore pa su nerazmijenjeni italijanski zarobljenici upotrijebljeni za nošenje ranjenika«. »I ranjenički ešaloni su stavljeni u pokret. Otpočeo je transport teških ranjenika ka Pivi. Nosioci su bili većinom italijanski zarobljenici«. Medjutim, veliki broj zarobljenih italijanskih vojnika zajedno sa ranjenicima nastradao je u borbama koje su vodjene u prvoj polovini juna.

Zbog poraza i velikih gubitaka koje su imali u borbama na Javorku, Bioču i drugim mjestima u Crnoj Gori Italijani su sproveli represalije nad internircima u barskom logoru. Pored pooštrenih mjera: fizičkih kazni, zakidanje na hrani, vješanje o stub, prijetnji, maltretiranja i drugih represalija, guverner Crne Gore Aleksandar Pircio Biroli donio je odluku da se iz koncentracionog logora u Baru izvede i strijelja 180 interniraca.

Dvadeset četvrtog juna, oko 10 časova, internircima muškarcima je saopšteno da svi izadju u krug logora. Ovoga puta nijedan logoraš nije mogao izostati, nego su se svi morali postrojiti pred svojim barakama«. » Karabinjeri su se razišli po dvorištu i tjerali one koji bi zaostali, iz baraka su morali izlaziti starci i bolesnici i svrstavati se u redove«. U logor su ušli komandant i »kapo« logora, koji je držao u rukama neke spiskove. Narednik Dineli je podnio komandantu logora raport o brojnom stanju, a zatim je internircima naredjeno da se svi bez izuzetka sakupe pred barakom broj 8. Ko zna po koji put tumač je počeo da čita. Redjala su se imena. Prozvano je njih 180. Medju njima je bilo dječaka od šesnaest godina, zrelih ljudi i staraca osamdesetogodišnjaka.

Prozvanim intrnircima je saopšteno da brzo pripreme svoje stvari, da se okupaju i da svaki od njih, po mogućnosti, obuče što čistije rublje. Tridesetoricu odredjenih za strijeljanje u Baru prebacili su u »mali logor, koji se sastojao od dva velika šatora«. »Šatori su bili kao na čistilište, za one koji dolaze i ispraćaju se iz logora«. Ostali prozvani internirci, po dva u lancima, pod jakom stražom istog dana su odvedeni iz barskog logora.

U ranim jutarnjim časovima 25.juna u Andrijevici, Baru, Beranama (Ivangrad), Danilovgradu, Nikšiću, Podgorici (Titograd) i Cetinju zaštektali su mitraljeski rafali i pokosili sto osamdeset života.

Povodom ovog zločina Guvernerstvo Crne Gore štampalo je letak »Stanovništvu Crne Gore«, koji je rasturan po Crnoj Gori. Letak je objavljen u kvislinškom listu »Glas Crnogorca« od 26.juna 1943. na prvoj strani, sa komentarom redakcije. Njegovu sadržinu donosimo u cjelini:

» Tokom nedavnih borbi protiv komunista pronašle su italijanske trupe, napredujući teritorijem kojega su držali partizani, mnogobrojne lješeve oficira i vojnika, nekadašnjih zarobljenika komunista, koji su ih varvarski pobili.

Zarobljenici, koje su kroz duge vjekove poštivale sve vojske, pa čak i manje civilizovana afrička plemena, nisu bili poštivani od strane Titovljevih komunističkih hijena; nakon što su danima i mjesecima izlagali naše oficire i vojnike svim mogućim mukama, na kraju su ih podlo pobili.

I pord vjere u višu božju pravdu, ne mogu se takvi zločini ostaviti nekažnjeni; naši pokojnici traže pravednu osvetu, i oni će je imati.

Stoga je do sada strijeljano 180 komunista, ranije zatvorenih u crnogorske koncentracione logore. A za svaki novi lješ zarobljenog italijanskog vojnika, za koji bude ustanovljeno da je ubijen od partizana,platiće izvjesni broj komunista svojim životom«.

Zločin nad 180 nedužnih ljudi iz barskog logora, izvršen je 25.juna 1943. Pircio Biroli je objašnjavao kao posljedicu strijeljanja italijanskih vojnika koje su navodno izvršili partizani. Medjutim, evo što o strijeljanju kaže zarobljeni italijanski general Karlo Izaska:« za strijeljanje 180 interniraca iz Bara znam sljedeće: pri kraju juna 1943. ja sam sa službom bio u Andrijevici, kao komandant mjesta. Na dva dana prije ovog strijeljanja dobio sam akt od komande korpusa sa spiskom lica koja se imaju strijeljati. U aktu je stajalo da se po naredjenju Birolija imaju strijeljati pomenutih 180 Crnogoraca kao represalija za pobijene Italijane od strane partizana u borbama na mjestu Bioču blizu Podgorice«.

Ovaj zločin je, dakle, izvršen za italijanske vojnike koji su poginuli u oružanoj borbi, za poraze koji su pretrpjeli u borbi na Bioču 15. i 16. maja 1943. Pred javnošću – pred narodom Crne Gore, Italijani i kvislinzi su htjeli da zločin opravdaju time da su eto i partizani komunisti »varvarski pobili« italijanske zarobljenike. O strijeljanju 180 crnogorskih rodoljuba major divizije »Venecija« Đovani Fero izjavljuje:« Poznato mi je kad je strijeljano onih 180 interniraca iz Bara u gradovima Crne Gore, kao i to, da je Pircio Biroli bio onda guverner Crne Gore«.

Ovo strijeljanje je izvršenu uz punu podršku, saglasnost i odobrenje kvislinških vlasti, što sljedeći navodi očito potvrdjuju:« Po presudi italijanskog vojnog suda u Cetinju strijeljan je u Nikšiću Nikola Labović, bivši sudski pripravnik, doveden iz barskog logora, gdje je bio interniran. Njegovo strijeljanje zahtijevalo je takozvani » nacionalni odbor« iz Berana«.Kriterijumi za strijeljanje i druge mjere uzimani su prema podacima od karabinjera »koje su ovi dobijaliod nacionalnih vlasti! U svim srezovima karabinjeri su dobijali podatke od pojedinaca i od nacionalnih odbora kojima su vjerovali…« Medju strijeljanim internircima iz barskog logora najveći broj je bio iz kolašinske grupe koju su četnici predali Italijanima 27.aprila 1943. »Glas Crnogorca« od 26.juna pored ostalog piše:« Mi se zgražavamo. Ali zgražavajući se priznajemo pravičnost kazne, uvjereni da će ondje gdje razum ne pomaže pomoći strah«.

Punu i neposrednu odgovornost za strijeljanje 180 rodoljuba iz barskog logora snosi, bez sumnje, okupator u licu guvernera Crne Gore Pircija Birolija, jer su po njegovom naredjenju i odobrenju vršeni svi zločini, interniranja i strijeljanja u Crnoj Gori, kao i crnogorski kvislinzi koji su strijeljanje posve odobrili i do poslednjeg dana postojanja fašističke Italije »nalazili argumente« da ovaj i druge zločine okupatora opravdaju.

O strijeljanju 180 drugova brzo se saznalo u barskom logoru. Oko 6 časova 25.juna internirci u logoru su čuli eho mitraljeskih rafala iz pravca Popovića kod Bara. Žene se nijesu mogle uzdržati a da ne zaplaču. Žalile su strijeljane drugove, medju kojima je bilo njihovih sinova, braće, muževa. Sestre su oplakivale braću, drugove, majke sinove, djeca očeve. Preneraženim očima, punim suza, žene su gledale jedna drugu. Nastala je jeziva tišina, puna slutnje i užasa. Jasno im je da je prozvanih 180 drugova strijeljano, ali se ne smije nijedna usuditi to da reče. Oko podne, istog dana, jedna internirka preko italijanskog stražara doznala je da je u Popovićima strijeljano 30 interniraca, kao i ostali prozvani 24.juna.

Komunisti u logoru donijeli su odluku da majkama i sestrama strijeljanih ukažu da će njihov plač, njihov bol i suze samo goditi neprijatelju.Žene, majke i sestre – sve internirke, prihvatile su to, iako teška srca, i prestale su da oplakuju svoje najmilije. Tugu i bol su zamijenili ponos i srdžba. Junački su se držale, hrabrile druge oko sebe,grdile okupatora i izdajnike. U ovim teškim časovima sve ih je čvrsto sjedinjavao bol, mržnja i pomisao na osvetu. Sa još većim ogorčenjem one su prkosile neprijatelju.

Trećeg jula logorske vlasti su zvanično saopštile u logoru da je strijeljano svih 180 interniraca.

Stanje u logoru je bilo sve nepodnošljivije. Tuča, prozivka, postrojavanje, upadanje u barake, pretresi, vješanje o stub, držanje interniraca po nekoliko sati u stroju na vrelom suncu i prisiljavanje da otvorenih očiju gledaju u sunce kao i druga maltretiranja bila su svakodnevna pojava. Što im se više bližio kraj, Italijani su bili sve drskiji.

Ispred baraka često su prolazili karabinjeri i vojnici, tražeći pri tom od interniraca koji sjede da ustanu i pozdrave ih. Psovkama i udarcima grubo su ih prisiljavali da ustaju. Nijesu bili poštedjeni ni starci ni bolesnici. Na molbu interniraca da poštede bolesne, nemoćne i starce, logorske vlasti su odgovorile:« Vi morate ustati i pozdraviti kada i naš pas prodje«.

Sve je zavisilo od volje i raspoloženja uprave logora. Za svršavanje najnužnijih potreba dozvoljavali su pet do deset minuta, ponekad ni toliko. Strogo kažnjenim internircima karabinjeri nijesu dozvoljavali da obave ni najnužniju fiziološku potrebu. Izmišljali su svakodnevno najraznovrsnija monstruozna mučenja.Tako se to ponavljalo iz dana u dan – do u beskonačnost. Italijanskim vojnicima i karabinjerima je to pričinjavalo zadovoljstvo, a internircima nanosilo težak bol i uvredu.

Uz pomoć i saglasnost partijske organizacije na terenu organizovano je bjekstvo jedne grupe interniraca komunista iz logora. Dvadeset drugog avgusta pet logoraša je prekinulo logorsku žicu i našlo se na slobodi. Saznavši o tom bjekstvu, logorske vlasti su pripremile rigorozne mjere odmazde. Nekoliko interniraca povješali su na stubove u krugu logora, dok su ostale držali postrojene nekoliko časova licem okrenute prema suncu, » koje je peklo kao usijano gvoždje«.

Na pet dana pred kapitulaciju Italijani su izvršili još jedan zločin nad internircima u logoru. Trećeg septembra strijeljali su u Kolašinu 12 rodoljuba, od kojih osam interniraca iz barskog logora, i četiri zatvorenika iz kolašinskog logora.

O ovom zločinu »Glas Crnogorca« od 8. septembra 1943. pored ostalog piše da je komandant 14. armijskog korpusa general Ronkalja (Roncaglia) naredio strijeljanje » nekoliko komunista u kolašinskoj zoni kao represalije protiv podle akcije jedne komunističke bande, koja je zarobila, a docnije ubila nekoliko italijanskih vojnika«. Medjutim, italijanski vojnici nijesu zarobljeni »a docnije ubijeni« već su u borbi, koju su krajem avgusta vodili sa partizanima na komunikaciji Kolašin – Mojkovac (mjesto Umukli vir), poginulo pet italijanskih vojnika.

Poslije kapitulacije Italije, 8. septembra 1943. Sreski komitet Bar preduzeo je mjere radi mobilizacije novih boraca, oživljavanja akcija i oslobodjenja zatvorenika u Budvi, Petrovcu, Brčelima i interniraca u barskom logoru. Neposredno poslije kapitulacije Italije zbog velikog priraštaja novih boraca, na teritoriji sreza barskog je formiran jedan partizanski bataljon. Dio boraca ovog bataljona (oko 200) ušao je u Petrovac i oslobodio rodoljube iz petrovačkog zatvora. Drugi dio bataljona oslobodio je logor u Budvi, koji sujoš držali Italijani. Bataljon je zatim, da bi oslobodio koncentracioni logor u Baru, usmjerio svoje akcije u pravcu Bara. Oslobodivši nekoliko sela u okolini Bara, partizani su izbili nadomak samog grada. Grupa partizana sa područja Ulcinja i Bara oslobodila je 10.septembra Ulcinj. Medjutim, jedna jača motorizovana njemačka kolona iz pravca Skadra ušla je u Ulcinj 11.septembra.

Devetog septembra izjutra kroz barski logor se pronijela vijest o kapitulaciji Italije.Nastalo je opšte veselje logoraša. Istog dana, oko 11 časova, komandant logora je saopštio internircima da je Italija prišla saveznicima i da su oni – logoraši »slobodni ljudi«. Fašisti stražari skidali su crne košulje i sa internircima su bolje postupali. Pronosile su se vijesti da će logoraši formirati čete i bataljone i iz logora poći kao aktivna partizanska vojska. Takvo raspoloženje u logoru je vladalo nekoliko dana. Dani su, medjutim, prolazili, a logorske vlasti i dalje su ih držale u logoru. Internirci su formirali delegaciju, čiji je zadatak bio da stupi u kontakt sa upravom logora i komandantom mjesta. Delegacija je nekoliko puta išla na razgovore i prilikom svih razgovora Italijani su obećavali da će internirce pustiti. Logorske vlasti su namjerno iz dana u dan odugovlačile pregovore i odlagale puštanje logoraša.

Dok je u logoru neposredno poslije kapitulacije bilo ovakvo stanje, borci novoformiranog partizanskog bataljona oslobodili su Sutomore, zaplijenili italijansko skladište sa raznom ratnom opremom i hranom i stupili u prvi kontakt sa italijanskim jedinicama u rejonu Bara. Partizani su zauzeli položaje u s. Šušanju u neposrednoj blizini Topolice – desno od rijeke Željeznice. Bataljon je ovlastio Nikolu Gaževića i Blaža Kažanegru da sa italijanskom komandom u Baru stupe u pregovore u cilju puštanja interniraca iz barskog logora. Nakon obavljenih razgovora Italijani su prihvatili da narednog dana raspuste logor u Baru. U medjuvremenu u Bar je ušla kolona Njemaca sa oko 70 kamiona i bataljon je bio prinudjen da se povuče u pravcu Paštrovića. Dok je bataljon držao položaje prema Baru radi oslobodjenja interniraca u barskom logoru, u Paštroviće su upala dva bataljona četnika i zaposjela sela, saobraćajnice i važna strategijska mjesta. Ovakva situacija izazvala je osipanje novih boraca iz bataljona, koji je prvih dana poslije kapitulacije imao oko 400 ljudi.

Sedamnaestog septembra na stražarskim mjestima oko logora osvanuli su njemački vojnici. Time je oslobodjenje interniraca onemogućeno. Doduše, njemački komandant je poslije preuzimanja logora saopštio daće svi internirci biti pušteni, »jer mi u logoru ne držimo djecu i babe kao Italijani«.

Njemci su 19.septembra potpuno preuzeli logor. Po preuzimanju logora dozvolili su internircima – muškarcima i ženama – u manjim grupama izlazak u grad. Pri tome upozorili su da će, ukoliko ma koji pobjegne za jednog odbjeglog strijeljati pedeset u logoru. Hrana u logoru se pogoršala i za nekoliko dana nijesu ništa primali, bukvalno » krepavali su od gladi«.

U drugoj polovini septembra i početkom oktobra 1943. iz logora je pušten jedan broj interniraca. Jednoj grupi puštenih interniraca sreća nije bila naklonjena. Pri prelasku preko Skadarskog jezera, u jednom trošnom čamcu, zahvatilo ih je nevrijeme i svi su našli smrt u talasima hladne jezerske vode.

U logor su počele pristizati delegacije iz više mjesta Crne Gore, tražeći puštanje iz logora interniraca za koje su »nacionalističke vlasti« dale garanciju da nijesu komunisti i simpatizeri komunista. Svi oni za koje »nacionalističke vlasti« nijesu htjele garantovati okarakterisani su kao komunisti i zadržani su u logoru. Njemci su 4.oktobra pustili 600 staraca, maloljetnih i bolesnika. Ostali su smatrani kao politički krivci. Šesnaestog oktobra komandant logora je saopštio logorašima da »više puštanja nema«.

Kvislninzi su strahovali da će iz logora biti pušteni komunisti, partizani i drugi napredni ljudi i rodoljubi. Oni su krajem septembra tražili od Komande mjesta njemačkih oružanih snaga u Podgorici da se za puštanje zatvorenika iz italijanskih zatvora u Crnoj Gori rukovode isključivo službenim podacima i da puste samo ona lica » koja su se istakla kao borci u antikomunističkom pokretu i ona koja nijesu opasna za javni red i poredak, te koja su sposobna da i sjutra nastave borbu protiv komunizma. Specijalno za logor u Baru svojedobno smo vam predali spisak ljudi koji trebaju biti pušteni na slobodu i koji će sjutra ponovo stupiti u borbu protiv komunizma«. Bajo Stanišić u jednom pismu od 28. septembra predsjedniku Opštine Nikšić piše:« Izvješten sam da je pušten veći broj komunista iz zatvore iz Podgorice. Takodje sam dobio podatke da se sprema jedna delegacija od samih komunista koja će intervenisati kod njemačkih vlasti da bi se pustili komunisti iz barskog logora. Ovo se ne smije dozvoliti ni u kom slučaju«.

Očigledno kvislinzi u Crnoj Gori su nastojali da se iz zatvora i barskog logora ne puštaju komunisti, rodoljubi i saradnici narodnooslobodilačkog pokreta. Djelimično u tome su i uspjeli. Preduzetim mjerama kod okupatorskih vlasti pošlo im je za rukom da nekoliko stotina interniraca iz barskog logora i dalje ostane u ropstvu. Devetnaestog oktobra 1943. kolona praznih kamiona parkirala se ispred logora. Kao i uvijek i ovog puta internirci su nagadjali kuda će sa njima. Neki su mislili da će ih prebaciti u podgorički zatvor, drugi su nagadjali da će za Njemačku, treći su pomišljali i na strijeljanje. U kamionima su bili italijanski fašisti do zuba naoružani. Internircima je naredjeno da se spreme i da izadju ispred komande logora. Zabrinuti, sa svojim prtljagom internirci napuštaju barake. Nekoliko stotina muškaraca i žena ušlo je u kamione. Barski koncentracioni logor bio je rasformiran. Njihov trnovit put, muke i stradanja su nastavljeni.

DRAGUTIN-DRAGO V. IVANOVIĆ
KONCENTRACIONI LOGOR ZA INTERNIRCE U BARU
CAMPO CONCENTRAMENTO INTERNATI, POSTA MILITARE NUMERO 137 – MONTENEGRO

( Od 18. septembra 1942. do 13.aprila 1943)

POD MALIM ŠATORIMA

(Od 18.septembra do oko 2.oktobra 1942.)

U novom logoru
Dolazimo iz logora Tepe iz Albanije. Kamioni zaviše s puta lijevo i nadjosmo se pored većeg broja šatora. Izlazimo iz kamiona, nosimo stvari. Utrnuli smo od sjedenja i neudobne vožnje, noge se odrvenjele. Prašina se po nama nahvatala, izmijenila nam boju odjeće, iznakazila izgled lica jedva jedan drugoga prepoznajemo. Posebno su zaprašeni oni koji su bili bliže otvoru karoserije.

Pored šatora se grupisali drugovi koji su ranije dovedeni iz drugih logora, prepoznaju ponekog izmedju nas, dozivaju, mašu rukama i već daju nestrpljivo očekivana obavještenja o porodici, o posjetama. Zujanje u ušima od buke tek ugašenih motora se miješa sa glasnim razgovorima i čovjeku se čini kao da čuje odjek glasova iz daljine. Te razgovore ne može prekinuti ni opomena vojnika, želja da se sazna o domaćima je jača od upozorenja, čak i od straha!

Kamioni se okrenuše i umakoše u oblaku prašine, opet ka Skadru,a nas odvedoše ka šatorima koji su bili poredjani i zbijeni na ledini u nekom čudnom redu, kao da je kopiran kakav primorski gradić podignut na tijesnom prostoru. Opasuje ih improvizovana žičana ograda, koja više označava prostor logora, a okolo nje su stražari. Vidi se da je logor na brzinu oformljen, više liči na prihvatilište, karantin iz koga tek treba preći u pravi logor, ali njega nije bilo u blizini. Šatore bliže putu su posjeli logoraši koji su došli prije nas, drugi su ostali za nas.

Tek ostavismo stvari pod šatore, ne gubimo vrijeme, izlazimo van i gledamo oko sebe, hoćemo da ga se nagledamo. – Ništa nema draže nego nakon toliko vremena ponovo odmoriti oči na svome kraju. Vidimo kuće, sela, varoš, čujemo razgovor seljaka – govore našim govorom! Sve nam je blisko i drago kao da smo tu živjeli i rasli: i onaj kamenjar koji se nadvio nad more, i stjenovite strane Rumije. Ipak, i pored toga, čovjekom prostruji studen pri pomisli da to nije naša slobodna teritorija, da je van naših žica četnička vlast. To kao da ohladi predhodna osjećanja i vrati čovjeka u realno stanje – da je u žici. No, sve je tu čovjeku blisko: i zelenilo drveća u okolini, i kuće koje su se na obali sakrile u čempresima i palmama, i gradić koji se stiskao i pribio uz Volujicu kao da je osjetio tjeskobu u okupaciji. Divan izgleda i čitav kraj: barsko polje se otvorilo prema moru, a polukružno ga obuhvataju visovi i planine, pa liči na veliki nedovršen amfiteatar na čijoj areni smo se našli mi, naš novi logor.

Prva pomisao je da se što prije javimo porodicama, drugovima, svim a sa kojima bismo željeli uhvatiti vezu i doznati što više novosti. Od starosjedjelaca saznadosmo novu adresu. Od danas, 18.septemnbra 1942.ona glasi:

Campo concentramento internati

posta militare numero 137

Antivari-Montenegro

Okupator je izmijenio naziv Crne Gore, moramo je u pismima nazivati onako kao on hoće – ako želimo da naša pisma stignu. Ni Bar ne može zadržati svoje ime, oni su ga krstili davno, u ona vremena kad su pružili ruku na naše krajeve, na naše obale i more. Sve naše preimenuju da bi nam što prije izgledalo da je tudje i da se na to naviknemo! No, uzalud, istorija se ne dade izbrisati. Ona je zbir samih borbi i patnji, kojima i mi u ovom močvarnom polju dodajemo svoje.

Pri rasporedu u šatore ponovo se izmiješasmo sa oko pedesetak drugova koje smo tamo zatekli. Ponovo sam skupa pod šatorom sa Radonjom Lakovićem, a sa nama je i nekoliko drugih koje ne poznajemo. Teku razgovori, upoznavanje, prepričava se prošlost. Svako očekuje da mu se ostvare nade i priželjkivanja. Očekuje se ekonomska pomoć, jer iako je porodica stradala ostao je neko od prijatelja i rodbine u koga se oči upiru. Crna Gora je isprepletana prijateljskim i rodbinskim vezama s kraja na kraj, vazda je to imalo značaj, pa ljudi i sad očekuju neku pomoć, jer je jesen bar privremeno ublažila glad. Još više su porasle nade u puštanje iz logora, postale su neposrednije jer su sad blizu. Tu i tamo povećala se kod nekih strepnja od osvete četnika, no tih je malo.

Mislili smo da nikada nećemo zažaliti za gglomaznom zgradom i golim »rastelama« sa Tepe, ali nijesmo bili u pravu. Prvi povoljni utisci o šatorima se izmijeniše čim u njima provedosmo prve noći. Zbijeni jedan uz drugoga kao u konzervi, nemamo prostora ni da se okrenemo. U šatoru se ne možemo uspraviti niti zadržati. Jedno ćebe prostremo na goloj zemlji a drugim se pokrivamo. Pod glavu stavimo dio odjeće- ako smo je skinuli sa sebe. Kad legnemo uveče zrak je još topao dok ga ne potisne povjetarac koji redovno stiže sa pučine. Već oko ponoći, a naročito pred zoru, nastupi nepodnošljiva studen. Vazduh je pun vlage i kao da se kroz tijela direktno spaja sa vlagom u zemlji. Osvićemo mokri, prozebli i drhtimo na jutarnjem zraku. Od svega toga smo izmrcvareni, teški, bezvoljni.

Zamrzesmo šatore! Udjemo pod njih preko dana jedino kad moramo, ostalo vrijeme provodimo na »krugu« logora, kao da hvatamo toplotu za noć. Mladji ljudi još to i izdržavaju ali oni iz stare generacije ratnika – a takvih je bilo dosta – počeše jače da osjećaju bolove od reume. Vlaga i hladnoća izvuku i ono što im je ostalo poslije Tepe i drugih logora i zatvora. Sve više ih je koji klecaju oko šatora, rukama pridržavaju kukove ili predio bubrega: sve više je onih kojima je potrebna pomoć druga da ustanu, da se pokrenu ili sjednu. – Tek tada nam postade uočljivije da su nas postavili u ovu ravnicu, daleko od šuma i brda, ne samo da nas lakše osiguraju već i brže dokrajče. Zemlja u močvarnom polju se od suše stegla, u njoj su široke pukotine koje žedno zjape, ali noću iz njih izbija takva vlaga kao da je vuče neka nevidljiva pumpa i puni šatore. – Ali to nije sve zlo u ovom močvarnom polju. Stjenice smo ostavili na Tepi, a ovdje nas dočekaše komarci i papatači. Tek sunce zadje – napadaju u rojevima svaki goli dio tijela, svuda gdje mogu probiti, gdje se mogu uvući. Branimo se, ali uzalud! Sljedeće noći nam postade jasno zašto se uveče toliko dimi kod šatora straosjedelaca. Oni su se snašli: nalože nekolike vatre u krugu – što više dima tim bolje. Dim razgoni komarce, a oni u miru razgovaraju. Uvjerili su se da je lakše trpjeti dim nego njih. To iskustvo prihvatiše i ostali. Počupasmo svu travu, posjekosmo kupine, pokupismo sve što može gorjeti. Dimi se logor na sve strane. Ko zna koliko bismo ostali pored tih zadimljenih vatri, možda svu noć, da nije propisano kad se mora leći. Pod šatorima nas sačejaku rojevi, napadaju sve do onih časova kada nas vlaga i hladnoća bude i stvaraju nove nevolje. Tako se to ponavlja iz dana u dan, iz noći u noć.

U tim uslovima smo ostali oko dvadeset dana, a za to se vrijeme stanje sve više pogoršavalo. Topli dani su bili na izmaku, nastupala je jesenja svježina, a sa njom veća vlaga i hladnoća.

U logor su svakodnevno stizale nove grupe interniraca, pretežno iz logora u Albaniji, a sobom su donosili iste nade i želje kao i mi. Samo se malobrojnima ostvari želja da ih puste, a to su bili neki iz bližih, crmničkih krajeva. Nade da će i ostali biti pušteni su bile uzaludne, jer u logoru nijesu bili ljudi koji bi svojim ponašanjem pružali uvjerenje četnicima da će se uvrstiti u njihove redove, niti da će stati uz njih.

Kraj pravom gladovanju

Očekivanja da će biti manje gladi se obistiniše.

Sljedovanje od komande je jednako onom na Tepi, sem u hljebu. Ovdje dobismo čitavi »panjok«, težine oko 180 grama, a to je već mnogo! Od te hrane se moglo živjeti a da se previše ne pati.Opšti uslovi omogućiše da povišicu sa kazana dobije više onih koji nijesu imali drugih sredstava ili čije pomoći. Pojam »repete« izgubi smisao kakav je na Tepi dugo imao.

Vijest o formiranju barskog logora je brzo prošla Crnom Gorom i obradovala mnoge porodice zbog nade da će konačno vidjeti svoje. Iznenadismo se kad pri dolasku vidjesmo na okupu logoraše sa domaćim posjetama. Sjede na ledini i razgovaraju, na raširenim maramama hrana, pa jedu kao da su se našli negdje na svojoj njivi, na poslu! Pored njih šetkaju stražari i radoznalo zaviruju šta je ko donio. Takvu slobodu susreta i razgovora nikad nijesmo mogli predpostaviti.

Porodice navališe sa hranom. Donose svega čime raspolažu: voća, velike komade hljeba ili čitave pogače, mlijeka od preostalih koza ili ovaca koje su negdje u kamenjaru sačuvali, poneko donese i sira. Zbližiše se još više ljudi sa sela, iz susjedstva, nude jedni druge onim što su im od kuća donijeli. Ponekad se toliko okupi svijeta te taj dio logora izgleda više kao neka gozba za te srećnike. Dolaze novi, i vijesti se svakodnevno prenose ko je još došao, koga treba očekivati.Porodice žure da što prije sretnu svoje koje su već bile prežalile, da im što donesu. Kao da predosjećaju da takvi susreti neće dugo potrajati. Svakim danom broj posjetilaca je veći, dolaze sa hranom i neki čiji još nijesu stigli iz Albanije. Dio hrane takvi ostavljaju poznatima, da im uruče kada dodju a kvarljivi dijele ostalima. Italijani se našli u čudu zbog takve navale. Počinju sve više da uvode red, otpočinje prozivanje, ograničavanje dužine razgovora, uručivanje hrane bez dužeg zadržavanja. Bliži se pravi život logora koji svi dobro poznajemo. Početna slika o slobodnom susretu postaje sve više neponovljiva prošlost, koju bismo rado doživjeli.

Ljudi se dosta brzo oporavljaju poslije velike gladi. Već nas je Tepa u zadnje dane opomogla, ali ovdje se naglo oporaviše i oni koji su tamo još slabo izgledali. Naduše im se obrazi, nategoše one tranje na njima, sve više dobijaju normalan lik i veličinu. Počeše paziti na svoju urednost, na izgled. I mnogi od onih koji su danima ćutali – progovoriše, postadoše glasniji, smiju se i glas im se čuje medju šatorima. Razgovaraju sa licima iz posjete na nekoliko stotina metara odstojanja, kad ona odlaze kući, naručuju, pozdravljaju. Mnogi postadoše »šire« ruke, dijele sa drugom, stvoriše se kolektivi i tamo gdje ih ranije nije bilo. Sve se to mijenja na bolje. Istina, više kolektiva nastade medju onima koji dobijaju pomoć od porodice, ali se i drugi povezuju. Dio drugova je u kolektivima još od Tepe.

Kad smo došli, »pijaca« bješe odmah iza žice, nije bio zabranjen izlazak, te je obilazimo i kupujemo. Najedosmo se crmničkog groždja, smokava i šipkova. Kad seljaci čuše da se sve prodaje, brzo i po ugodnim cijenama nagrnuše sa proizvodima. Pare trošimo nemilice da se najedemo, stvaramo »zalihe« voća, neko i druge hrane. Preko tih prodavača neki uspostaviše vezu sa poznatima ili prijateljima. Radonja se poveza sa porodicom Ivanovića koji se davno doselio s Meduna. Javio je da sam i ja tu, iako se ne poznajemo.Radonja kaže da su bili zajedno na odsluženju kadrovskog roka. Dobri drugovi ne iznevjere, i Radonja dobi obilatu pošiljku. Tada smo još bili u kolektivu. Bilo je dana kad nam nije trebalo hrane s kazana, jer smo kupili voća ili dobili u paketu. Dok smo bili u kolektivu porodica Ivanović nam je poslala tri obilata paketa, uglavnom voća.

Logoraši počeše sami kuvati hranu! Neki kupiše ili im od kuće donesoše: brašno, oriz, pasulj, paštu, ulje, šećer – da pojačaju hranu do sljedeće posjete ili pošiljke. Kuvaju u gavetama ili u kanticama od konzervi paradajza ili marmelade. Više hrane stvara veću sigurnost i bolje raspoloženje. Ubrzo počeše stizati posjete iz drugih krajeva, pa i Podgorice. Pratimo dim spore lokomotive kad preko Sutormana dovozi drage posjetioce. I bez sata znamo koliko im vremena treba od željezničke stanice do logora, pa nestrpljivi logoraši, poredjani uz žicu, tek se posjete pojave medju njima traže svoje. Nastaje mahanje ruku, dozivanje i razgovor na daljini koji traje sve dok pridju do žice!…

POD »TENDAMA«

(Od oko 2.10.1942 do oko 18.10.1942)

Smještaj u »Tendama«
Dani su zahladnjeli i bura se nekoliko puta sjuri sa Sutormanskih strana – jedva joj odolješe mali šatori. Neke i pokida. Bio je to ujedno i vjesnik zahladjenja za koje nijesmo bili pripremljeni.Platno na »tendama« se blago talasalo, izgledale su moćne. Onako zatvorene činile su nam se tople i siguran zaklon od nevremena.

Najzad dodje vrijeme da predjemo u njih. Pokupismo i nosimo opremu. Ulazimo redom kako smo postrojeni i tako se rasporedjujemo. Ponovo se izmiješasmo, dobismo pored sebe nove drugove. Smjestih se blizu vratiju jednog šatora, na južnoj strani. Tek kad se smjestismo radoznalo ga razgledamo, opipavamo i divimo se njegovoj veličini i kvalitetu. Iza malih šatora ovaj izgleda ogroman i tehničko savršenstvo!

»Tenda« je dugačka oko pedeset metara. Čitav šator liči na presječeni nepravilan osmougaonik.. Takva je konstrukcija da se sav unutrašnji prostor može iskoristiti za stanovanje. Sa unutrašnje strane je tanje platno, a sa vanjske debelo, moćno i čvrsto kao koža. Izgleda dovoljno jako da odoli svim vremenskim nepogodama. Rastojanje izmedju ova dva platna je oko trideset centimetara, onoliko koliko iznosi širina konstrukcije. To rastojanje je ujedno i neka vrsta izolatora od velikih vrućina ili hladnoće, a ni pri najvećoj kiši unutrašnje platno se ne može pokvasiti.Platno na ulaznim stranama je takodje debelo, šniranjem se po sredini zatvara čitava strana, ali se može i povući, vezati na obije strane, da »tenda« postane otvorena radi svjetla, zraka ili provjetravanja. Kad se zatvori, postojala su mala vrata kao na kući, kroz koja se moglo ući ili izaći. Ona su se zatvarala kopčanjem. Na »tendi« nije bilo prozora, pa kad se zatvore obje strane i usred dana se jedva vidjelo kretari. Tek tada smo shvatili da je ljepša za oko nego za život!

Ni naš smještaj ne potvrdi očekivanja o većoj udobnosti kojoj smo se nadali kad smo ih gledali izdalje. Opet smo bilo na goloj, još vlažnijoj zemlji.Ležimo sabijeni jedan uz drugog, nemamo prostora da iskoristimo čitavu širinu ćebeta. Rasporedjeni smo u četiri reda, dva pored »zida« šatora, a dva po sredini.Sa obje strane onih po sredini je uzak prostor za kretanje. Ono malo stvari smo zbili iznad glava da manje smetaju, smještaj je gušći nego u malim šatorima.

Mnogi stariji drugovi su već do dolaska u »tende« dobili jače bolove od reume i uporno nastoje da iskoriste preostale časove jesenjeg sunca. Od dolaska u »tende« stanje im se pogoršava (još više se kondezuje para od disanja mnoštva zbijenih ljudi, pa osvićemo vlažnih pokrivača i odjeće kao da je kiša po nama padala; ta se vlaga zadržava dugo preko dana). Pomažemo im da ustanu. Oni klecaju, podupiru se rukama i hodaju teško, nespretno, spotiču se. Kad je sunčano vrijeme dolaze uz južnu stranu »tendi« satima sjede dok ih ne pokrenu obaveza postrojavanja ili popodnevna svježina.

U šatorima nam je posebnu teškoću pričinjavala prašina. Od stalnog kretanja svaki slobodan prostor se razgazio, pretvorio u prah koji podiže i najlaganiji hod, a kamoli ako prostruji vjetar. Stalno je u vazduhu, lebdi kao da ne može pasti! Udišemo je, ulazi u sve djelove odjeće, pada po nama, lijepi se po vlažnom tijelu i od nje se ne možemo osloboditi. Ćebad gotovo ne smijemo pokrenuti, kad ih istresamo lagano ih pokupimo i iznesemo vani, a prostiremo uz pomoć drugova, nježno kao da su od stakla! Te i druge teškoće nam uskoro pretvoriše život pod »tendama« u jedne od najtežih dana proživjelih u barskom logoru.

Postupno izrastanje i dovršetak izgradnje logora Bar

Ovi redovi se odnose na dane barskog logora u kojima je on nastajao – kada su prvo nastali brojni mali šatori napravljeni od vojničkih šatorskih krila, poslije kojih su se pojavila dva zelena velika šatora, dvije »tende«, da bi oko njih, po barskom močvarnom polju, nastalo gradilište brojnih baraka. One su uporno izrastale, nagovještavajući veliko naselje i nove hiljade logoraša koje će dovesti sa raznih strana. Pogledom smo ih pratili, a u mislima priželjkivali dan kad ćemo se naći u njima, da budemo na suvom – ako već moramo biti u žicama.

Prvi utisci poslije Tepe bili su kao da nijesmo u logoru. Posjete porodica i prijatelja, dugi razgovori, postrojavanja samo za prijem hrane, rjedje prebrojavanje bez prozivke, ne pozdravljanje zastave jer je još nijesu izvjesili, simbolična žičana ograda iza koje se kreću ne baš strogi stražari- sve to nije bilo onako »logorsko« na kakvo smo bili navikli. Uz to, medju nas dodju karabinjeri, oficiri, pojedinačno, i razgovaraju, službeno ali bez vike i prijetnji, bez nekih pratnji i obezbjedjenja.

I mi smo počeli »zaboravljati« da smo u logoru, pa se neki počeše prekomotno ponašati. Možda i sa tim upozorismo komandu te nam odvoji posjete, skrati razgovore i podvrže ih kontroli, uvede preciznije časove pojedinih radnji i obaveza, opletoše gušću žicu i podigoše je visočije, stražari počeše da naredjuju a ne da po nekoliko dana bezuspješno opominju; neki pokazaše i pune puške. Sve više su se udaljavali od nas što je broj logoraša bio veći i pokazivali da smo dvije neprijateljske strane. Najzad smo došli na »normalno« odstojanje: mi internirci a oni vlast i čuvari. Drugo se nije moglo očekivati. Nade nekih se ponovo vratiše u realne okvire. Okupator je ostao ono što jeste, on je naš neprijatelj i tako se postavlja, ali ovoga puta još uvijek u granicama podnošljivog, postoji neka granica pred kojom se ustavlja.

Kod »tendi« nas dočeka veći krug ali i gušča ograda. Medju nas se pojaviše stalni dežurni karabinjeri, i to u ulozi onih na Tepi. Iako smo u platnenoj kući nadjoše za potrebno da nam »zatvaraju vrata«! Zašniraju čeone strane odmah po povečerju i ostajemo tako do jutra. U »tendama« zagušljivo od vlage i isparavanja, nastaje nepodnošljiv, težak zadah. Osvićemo lijeni, podbuli, nenaspavani. Ležali bi bezgranično dugo! U lijepe sunčane dane spašava nas to što izadjemo prema suncu i sa zebnjom očekujemo noć. Uveče tonemo u mrak i vlagu, a napadaju nas rojevi komaraca koji su se sklonili tu od hladnoće sa čitavog polja. Da bismo smanjili prašinu pod »tendom«, pokušavamo da je pokvasimo a tada nastade blato, naročito otkad stigoše prve jesenje kiše. Ono malo logorskog kruga postade klizava ilovačasta površina po kojoj se nesigurno krećemo kao da je led. Samo nas krajnja nužda prisili da podjemo do klozeta, a tada još više izgubimo svaku želju da napravimo makar jedan korak van šatora.Ostajemo po čitav dan u njemu, u polumraku ležimo i razgovaramo. Što duže ležimo to nam se teže dići, osjećamo neku neobičnu ugodnost u ležanju. Imaju pravo stari kad kažu: »zemlja vuče«! U kišne dane donesu nam kazan u »tendu« i na ono malo prostora dijele hranu uz vrata. Sav slobodan prostor kud se u šatoru krećemo pretvoren je u blato, a ono se zadržalo sve dok smo bili tu. Mnogo je nas koji smo lijeni da ustanemo za hranu. Za nas je primaju drugi i dodaju nam. Tako nam je lakše, a uz to je manje hodanja i tiskanja na lošem i tijesnom prostoru. Tako dočekujemo i ručak i večeru u kišne dane. Toliko smo se ulijenili da bismo pristali i da ne primamo obrok, samo da ne napustimo »toplo« mjesto koje smo dugim ležanjem ugrijali!

Da su Italijani željeli da stvore što ljepši izgled iz daljine a što teže uslove života, uspješniji način ne bi pronašli. Teško bi bilo naći opravdanja za nebrigu komande prema nama. Ona se ne može umanjiti ni time što je logor nov, što je tek trebalo graditi nove barake. U okupiranoj zemlji nije bilo teško naći nekoliko stotina kilograma slame ili sijena koje bi za nas žrtvovali, pored ona dva dotrajala ćebeta. Naš komandant major Madji nije u govoru bio grub, čak je premalo govorio- što je neobično za Italijana, nije nas proganjao kao jednooki pukovnik na Tepi, ali je bio tako fašistički »fin« da nas je strpao pod šatore u močvari i blatu! Uporno nam je pokazivao i dalje jednaku »brigu« od koje niko ne bi ostao bez posljedice samo da nas nije slučaj spasao.

Svakodnevno posmatramo veliko gradilište oko nas. Po njemu su mnogi vojnici, ali je još više civila: muškaraca, žena i nejake djece. Bile su tu i majke sa dojenčadima. Na sve strane se nastavljao rad.

Kao paukova mreža po polju su nastale žičane ograde. Zapadno od »tendi«, oko istovarenog materijala, nastala je prostrana ograda oblika pravougaonika. Bliža strana je široka blizu stotinu metara, a pruža se daleko, sve do zgrade komande. Sjeverno od ograde dogradiše još jedan pravougaonik gotovo iste veličine. Unutrašnja strana im je zajednička. I tamo se istovaruje materijal. U produženju ovog, sjeverno od »tendi«, oko istovarenog materijala nastade još jedan takav ogradjen prostor. Tih dana novom ogradom odsjekoše dobar dio kruga »tendi« i na njega donesoše materijal. Tada još nijesmo shavatili da su sve to djelovi budućeg jedinstvenog logora sa oko tridesetak velikih baraka a da su spoljne žičane ograde medjusobno povezanih pravougaonika okvir toga logora. – Tada su nastale gušće straže oko nas i materijala, te je za neko vrijeme postojalo neobično stražarsko obezbjedjenje.

Radilo se od ranog jutra do noći. Barake su brzo izrastale. Na kosture su utvrdjivali velike lesonitne ploče umjesto zida,a daske na krovu su prekrivali terpapirom. S Italijanima je radilo nekoliko Barana, ali je najviše bilo izbjeglica iz Metohije.Za pojedine poslove, za koje su bila potrebna zanatska znanja, nadjoše se i naši drugovi-stolari, koji su radili već na Tepi. Rade odvojeno od ostalih na montiranju vrata i prozora, na izradi »rastela«.

Brige komande su se svele na dogradnju logora, na što brži završetak radova. Pobrinuli su se da nas smjeste, da nam daju hranu i da osiguraju da ne pobjegnemo- i to je bilo sve. Na njihovu humanost nijesmo navikli, nijesmo je nigdje sreli niti smo je očekivali. Nas je iznenadilo i to što su pokazali, a posebno dosta blag režim. Medjutim, briga za ostala rješenja neophodna ljudima u logoru potpuno je izostala, pa bilo da se radi o higijenskim uslovima, uslovima liječenja bolesnika i drugim preventivim mjerama da se održi i očuva zdravlje ljudi. To je bilo slabije nego tokom zadnja dva mjeseca na Tepi, i sve se svelo na to koliko mi jedan drugome možemo pomoći – a te mogućnosti su bile nedovoljne.

U BARAKAMA LOGORA

( Od oko 18.oktobra do 13. aprila 1943.god.)

Naseljavanje logora
Po useljenju u prve barake ubrzo se nastavljalo dovršavanje ostalih. I tu smo dobili poznati komfor Tepe:gole drvene »rastele«, ovoga puta dvospratne.Miris smole iz još neosušenih jelovih dasaka stvarao je utisak nečeg prijatnijeg. Kad smo useljeni, u zapadnoj polovini logora bilo je više gotovih baraka. Nestajale su unutrašnje žičane ograde po logoru, ostala je ona uzdužna koja je dijelila logor muškaraca od logora u kome su bile žene. Južni red baraka je za muškarce, sjeverni za žene. Ali ne čitav – tri zapadne barake i tri istočne ostale su van njihove ograde, i one su predvidjene za muškarce, a predzadnja zapadna odredjena je za logorsku ambulatnu. Do nekih baraka za žene postavili su cijevi za vodu i dali pipe, a logor za muškarce treba da se snabdijeva vodom iz cistijerni kao na Tepi. Po tri barake su bliže jedna drugoj i imaju zajednički klozet. Južni red baraka ima klozete sa južne strane, a sjeverni sa sjeverne strane. Gotovo svaki dan je duvao vjetar ili povjetarac, a otkud god duvao – logor je ispunjen smradom.

Logor je imao oblik dugačkog pravougaonika. Opasivao ga je gusti red žičane ograde. Započinjao je na zapadu, kod zgrade komande logora, pa obuhvatao sve barake i završavao se opet kod zgrade komande. Do kraja 1942. iza žice su bile obične vojničke stražarnice, dosta gusto postavljene, a od kraja godine su izgradili visoke stražarske kule koje su snabdjevene mitraljezima, a kao dopune su uvedene patrole koje su kružile oko žice. Barski logor je izrastao u veliki logor, a uspostavljao je red koji smo imali u drugim logorima kuda smo pošli.

Italijani i četnici nijesu imali teškoća da logor napune, jer su bili prepuni zatvori po selima i gradovima. Prema Baru su potekle kolone sa svih strana, prvo iz albanskih logora a uskoro iz zatvora u Cetinju, Budvi, Podgorici i iz drugih mjesta. 21.oktobra stiže iz Cetinja grupa od 50 interniraca i još veća grupa muškaraca i žena iz Podgorice. Uslijedile su nove – iz Boke, Nikšića, Grahova, Danilovgrada, Berana, Kolašina i Andrijevice. Bilo ih je od Bijeloga Polja, a jedna mlada žena sa djetetom pri prsima čak iz Prijepolja. Nije bilo kraja Crne Gore iz kojega nije bilo dovedenih. Sve dokle sam bio u logoru pristizale su odsvukud nove grupe – sem u vrijeme karantina zbog pjegavog tifusa. Barski logor je sve nezasito primao i trpao po rastelama!

DRAGUTIN-DRAGO V. IVANOVIĆ

Pjegavi tifus

Već su u decembru u logor stizali glasovi da se u cetinjskom zatvoru pojavio tifus, ali nije bilo zvaničnog saopštenja u štampi niti preko komande. Manje i veće grupe interniraca su svakodnevno pristizale sa raznih strana i punile barake.

U drugoj polovini decembra dovedoše dosta brojnu grupu iz zatvora sa Cetinja, u kojoj je bilo više Grahovljanja. Smjestiše se u baraku do ambulante, gdje je bilo najviše prostora. Tek je stigla, odmah sam pošao radi sagledavanja stanja i povezivanja. – Svaki susret sa novodošlima je bio interesantan i prijatan, predstavljao je izvor novih vijesti i saznanja o prilikama u raznim krajevima, o zatvorima i logorima kroz koje su prolazili, a često su dobijani i podaci o drugovima za koje se do tada nije znalo. U toj grupi je bilo i onih koji su preboljeli pjegavi tifus i kao ozdravjeli upućeni u logor. Barski logor tada nije sprovodio karantin za one koji su dolazili, i svi novodošli su direktno rasporedjivani po barakama gdje je bilo slobodnog prostora.

Već nekoliko dana osjećam laku temperaturu koja mi sve više smeta. U znatnoj mjeri je umanjila i moje angažovanje na pripremi proslave Badnje večeri. Nikom se nijesam požalio, niti sam se prijavio za ljekarsku. Na Badnji dan do podne još sam ponešto radio. Oko podne me poče tresti groznica. Temperatura je naglo rasla i gasila nadu i radost da ću uveče učestvovati zajedno sa drugovima u proslavi i veselju. S naporom sam prilazio prozoru i gledao drugove kako pripremaju drva i lože vatru. Baraka broj XVI, u kojoj sam se nalazio, bila je najbliža mjestu proslave. Drugovi iz barake odlaze i u šali mi dobacuju da ne ljenčarim već da podjem sa njima. Zavidim im. Ostao sam sam u baraci, svi su pošli. Sva su svjetla pogašena, pa od vatre stiže odsjaj te mi izgleda još ljepša, veličanstvenija! Razliježe se gromka pjesma, koja me izaziva da ustanem, ali čim se s naporom nalaktim hvata me nesvjestica i glava mlitavo klone nazad. Srušim se na daske kao bačen, ali mi je svijest čista, sve razgovjetno čujem, misli mi pojačano jure u vječite snove borbe i slobode, ali je tijelo kao prikovano, mišići su otkazali. Pogledom, sluhom i mislima, jedinim što mi je preostalo, pratio sam taj značajan dogajaj logora i u njemu uživao. On mi je davao snagu da se oduprem temperaturi koja me lomila. Bolest me tako brzo zahvatila da sam sve rjedje pokušavao da pridjem prozoru, on je za mene uskoro postao nedostižan.

Kasno u noći, kad je proslava bila završena, moje stanje izazva pažnju i zabrinutost drugova. Uočiše da imam visoku temeraturu i razaznajem njihove razgovore o tome kako da mi pomognu. Nekoliko njih nije spavalo te noći.Bili su stalno uz mene i činili sve da mi pomognu, da mi olakšaju stanje.

Ujutru temperatura sagara tijelo. Vlado Vujović, Milutin Bojičić i Dušan Đurković me na rukama nose preko kruga u logorsku ambulantu. Razaznajem pitanja drugova koji se interesuju što mi je, čujem ista pitanja od drugarica sa druge strane žice. Osjećam sram što me nose i trzam se da me puste, ali me njihove ruke i ruke ostalih drugova koji me prate stežu čvršće i unose u ambulantu. Italijanski ljekar me pogleda i konstatova »jaku prehladu«, izmjeri temperaturu, koja je već bila oko 40 stepeni. Naredi da me odnesu u susjednu, bolesničku sobu ambulante, da me ostave na daljnje liječenje.

Nešto me instiktivno vuklo da tu ne ostanem. Možda sam bio nakupio toliko nepovjerenja u brigu Italijana za bolesne obilazeći Iliju Sljepčevića i druge drugove, te mi je to i u ovakvoj temperaturi ostalo u svijesti. Čim su me iznijeli od ljekara zamolio sam drugove da me ne ostave u ambulanti, da me odnesu u baraku, jer želim biti sa njima, medju drugovima. I njima je bilo teško da me ostave, jer smo odavno postali bliski i nerazdvojni, a uz to su vidjeli da mi je potrebna njihova pomoć, te su me – ne pitajući ljekara – vratili u baraku.

Bolest se naglo razvijala. Temperatura je za desetak dana bila stalno oko 40 stepeni, a nekoliko puta je prelazila i tu granicu! Nije me ništa boljelo, osjećao sam potpunu malaksalost, ali sam uvijek bio pri svijesti. Smetala mi je tišina i danju i noću. Radovao sam se slušajući pjesmu i šalu drugova, veselio me njihov smijeh. Bilo mi je lakše kad čujem razgovor, galamu. Bio sam čudan bolesnik!. Najteže mi je bilo kad ostanem sam u baraci u vrijeme postroja.

Ljekarsko osoblje svakog jutra obilazi bolesne po barakama, pa i mene. Čim čujem topot cipela, sa mukom se malo nalaktim, kada naidje da me tako nadje, da prikrijem moje pravo stanje, jer bi me ponovo potjerali u ambulantu. Imao sam sreću što sam ležao na gornjem spratu pa se nijesu trudili da mi pridju, niti da mi izmjere temperaturu. Pozove me i odozdo pita kako sam. S naporom odgovorim da sam dobro, samo da se što prije udalji. Bolničar prolazi dalje bez zadržavanja, a ja jedva dočekam da klonem od nemoći. To se ponavlja iz dana u dan.

Jedini sam bolesnik u baraci. Postao sam briga mojih drugova, od starješine barake Sveta Vujoševića pa do ostalih. Dolaze drugovi iz drugih baraka, interesuju se, nude mi što imaju bolje od hrane. Za pomoć svih koji je nude nema ni potrebe, jer se već spontano oformila grupa koja o meni brine: Vlado Vujović, Milutin Bojičić, Dušan Đurković, Vojo Rajković, Radonja Laković, Andrija Rajković. Preko dana ih je još više, teško ih je sve nabrojiti. I Sveto, pored dužnosti starješine, često nadje vrijeme da je uz mene i goni me da jedem. On i ostali drugovi ne samo da me njeguju i paze već su »organizovali« drugove i drugarice, pa ne dodje paket – njima ili njihovim poznatim – a da mi ne ponude sve što je bolje. Toliku pažnju i brigu ne bih mogao imati bilo gdje da sam se našao u bolnici. Neko od njih mi je čak dao svoju ćebad – da mi ne bude hladno!

Kolika je bila briga drugova i njihov napor da mi obezbijede sve što sam u bolesti zaželio pokazuje i ovaj primjer: u danima najveće temperatura zaželio sam kiseli kupus – koji nikad ranije nijesam okusio ni kad smo ga imali doma. Drugovi su se raspitivali da li ga neko od logoraša dobija od domaćih,pa kad ga nijesu našli bezuspješno su pokušali da ga dobiju preko komande. Radonja Laković je odmah pisao čak u Kuče svojoj porodici da ga pronadju i pošalju, ističući da je u pitanju spas života! U medjuvremenu je problem riješio Vojo Vojvodić, jer je uspio da ga dobije preko svoje porodice u Baru. Tako se ta moja želja kao bolesnika ispunila!

U drugoj polovini januara kriza je već bila prošla, temperatura je opadala, a postepeno su se ispoljavale posljedice bolesti: opala mi je kosa, mišići su toliko oslabili da nijesu bili u stanju da normalno pokreću noge i ruke, čitav organizam je potpuno malaksao. Drugovi mi tek tada saopštiše vijest da je tih dana u mukama, iscrpljen od boleti, umro naš nezaboravni drug Ilija Sljepčević, a i još neki drugovi. Sredina januara donese još strašniju vijest, a uskoro i posljedice: tih dana se više ljudi jednovremeno razboljelo sa istim znacima bolesti. Sanitetska služba tek tada otkri da se u logoru pojavio pjegavi tifus! Tek se tad ustanovi da sam i ja bio bolestan od te bolesti!

Svakodnevno su odnosili ljude u ambulantu. Ali ona to ime ne zaslužuje, više bi joj odgovarao naziv mrtvačnice, kako po onome što se za ljude činilo tako i po tome kako su bolesnici prolazili – tifusari i svaki ko se teže razbolio. Iz dana u dan pričalo se po baraci ko se još razbolio, ko je umro. Takve novosti pristizale su svakoga časa. Logor je zahvatio strah, preduzete su dopunske mjere unutar logora, a one nijesu mogle biti ni obimne niti dovoljno efikasne. Tifus je već bio ušao, on je harao, neizvjesno je bilo koliko će trajati i koliko će žrtava odnijeti. Uslovi su bili povoljni za njegovo širenje sa svim posljedicama koje sobom nosi. Ubrzana izolacija otkrivenih bolesnika i dezinfekcija odjeće – to je bilo sve što se moglo preduzeti za suzbijanje bolesti.

Efikasnije su bile mjere koje su preduzeli prema vani: logor je ostao u karantinu bez ikakvog dodira sa okolinom. Išlo se i dalje: spriječen je dolazak u barsku okolinu iz ostalih krajeva i ta zabrana je ostala do oko sredine marta.

Od tifusa se razboljelo u logoru ukupno 27 drugova, a preživjeli smo samo nas trojica. Ja, koji sam se prvi razbolio, Drago Velašević, koji se posljedni razbolio, i još jedan drug iz Pipera. Medju mnogim dobrim drugovima koji su tih dana umrli od tifusa bio je i sekretar naše partijske organizacije drug Gajo Vučetić

Posljedice tifusa su bile tragične za naše drugove i zbog toga što im se nije moglo pomoći onako kao što su to meni pomogli. Bolesnici su bili strogo izolovani i prepušteni »brizi« Italijana, a ona je bila preslaba da bi im pomogla. Sudbina ljudi je prepuštena slučaju. Njihova dotadanja stradanja, počev od dana kad su bili u partizanima, a potom u zatvorima i logorima, toliko su ih oslabila i iscrpjela da je malo ko uspio da preživi. Organizam je bio nemoćan da pobijedi tako opaku bolest, i podlegli su.

Tifus je u logoru donijela ona grupa iz cetinjskog zatvora, a ja sam ga od njih dobio pri jednom od prvih susreta. Ostali su se inficirali kasnije, kad je ta grupa uspostavljala dodir sa drugim drugovima u logoru, a od ovih su dobijali drugi – i tako se bolest širila. U mojoj baraci niko se nije razbolio sem mene, niti od onih drugova iz drugih baraka koji su se o meni brinuli i pored mene provodili dane i noći.

Bio je već februar kad sam počeo da izlazim iz barake. Drugovi su me iznosili »medju sobom«, postavljali na škanj da sjedim prema suncu. Duge sate sjedjenja mi je skraćivao i pravio mi društvo Nikola Markuš, razgovorom i neumornim igranjem šaha. Više dana nijesam mogao da se oslonim na noge, nijesam mogao da hodam. Drugovi su mi pomagali, medju sobom vodali i izgledalo je kao da se prvi put krećem. Tek sredinom februara sam mogao stati i da se samostalno krećem, a prvi duži samostalniji hod bio je kad su nas tih dana premjestili u nedavno završenu novu baraku broj XXVI, istočno od mjesta gdje su nekada stojale »tende«.

Žene u logoru Baru

Žene su dovodjene u logor od septembra 1942.godine. Prvo su dovedene drugarice koje su bile na Tepi, a kad su počeli naseljavati barake stizale su masovno sa raznih strana. Jedna od prvih grupa je dovedena iz Podgorice. U njoj su bile i sestre Popović, a uskoro su dovedene i druge, sa kojima su stigle Danica Čarapić, monopolska radnica, Mileva Zlatičanin, Desa Petrović i druge. Došlo ih je iz Cetinja, a u jednoj od prvih grupa bile su i nekoliko skojevki, medju njima ljiljana Luković, Šanja Bećir i Vera popović. Nedugo poslije njih doveli su i Iku Špadijer i Iku Lagator, žene koje će po svojoj odvažnosti postati šire poznate i popularne u čitavom logoru.

Teško je naći grad ili kraj odakle ih nije bilo, od Primorja do Pljevalja, od Hercegovine do granice Albanije. Dovodili su ih jednako kao muškarce iz brojnih zatvora i raznih albanskih logora. Iz Kuča su u početku bile samo sestre Popović, ali u jednoj od kasnijih grupa iz Albanije, početkom 1943. dovedoše i staricu Mijušu Šćepovu Ivanović, koja je provela u logoru već od ljeta 1941. Uhapšena je pri jednom od odlazaka da brojnoj porodici nabavi hrane, a osumnjičili su je i optužili da vrši propagandu za partizane i da prenosi partizansku poštu. U barski logor je došla još više postarjela, iscrpljena i iznemogla.

Početkom 1943. već je ženama bilo napunjeno desetak baraka. I one su bile različite starosti, ali je najviše bilo djevojaka i mladjih žena. Manji dio njih su pohapsili Italijani, a ostale četnici kad su počeli da se obračunavaju sa svakim ko bilo na koji način podržava partizane. Jedan broj drugarica je učestvovao u partizanskim jedinicama, a dio njih u borbenim grupama u gradovima i drugom ilegalnom radu. Znatan broj je uhapšen zato što je neko od njihove porodice u partizanima ili zato što su aktivno pomagali pokret. Četnicima je bio dovoljan razlog da je samo neko u partizanima pa da sva porodica bude pohapšena i prognana. Dovoljan je bio razlog da se u logoru nadje žena sa nejakom djecom, samo ako je njen muž u partizanima, ili da mu je ostala vjerna ako je poginuo. U barskom logoru se našao i veći broj sredovječnih žena, pa i starijih, isto kao i mladjih majki sa djecom pri prsima. Neustrašivost i prkos mnogih dovodili su do bijesa sve neprijatelje, pa su iz osvete dio njih »dali« u četničkim novinama i objavili im slike, šireći najgrublje laži i podvale. Žene su bile izložene svakovrsnom teroru kao i muškarci, mnogo njih je strijeljano zajedno sa njima. Samo mitraljeski rafali su uspijevali da prekinu njihovu aktivnost i prkos. Stradale su i one koje su se aktivno borile isto kao i one koje su rodile sinove i kćeri koji su u partizanima. Stradale su i one čiji su muževi bili i ostali u partizanskim jedinicama. Ali bilo je i onih koje je okupator odveo od kuće u velikim racijama, ne vodeći računa o tome koliko je ko aktivan protiv njega. Dovoljno je bilo to što pripadaju narodu koji se bori pa da budu prognane!

Žene u logoru nijesu imale nikakvih olakšica, ni u hrani ni u stanovanju. Nijesu imale ni one koje su nedorasle, one koje su od starosti i patnji iznemogle; nijesu imale olakšice ni one koje su dojile, niti one koje su bolovale. Prema svima je bio isti neljudski odnos okupatora, kome je fašizam oduzeo sposobnost i najmanjeg kulturnog ophodjenja. Zbog svega, naoko i podnošljivi uslovi za nas muškarce, za žene su bili neuporedivo teži i neizdržljiviji. Takav je odnos bio sračunat na trajno dejstvo: da budu kažnjene sve koje su već postale majke, bez obzira na starost i da budu na razne načine onesposobljene da ikada postanu majke one koje još to nijesu. Da tu u žicama ostave mladost i zdravlje, da im ne ostane za potomstvo.

One su sve to dostojanstveno podnosile. U njima je živjela vječito poznata odvažnost i čvrstina naše žene; bile su ogroman složan kolektiv koji patnje drugih ljudi osjeća kao svoje a njihove teškoće kao obavezu da pomognu. Tako su se i ponašale: medju njima nije bilo gladne sa kojom nijesu podijelile zalogaj, nemoćne starice kojoj nijesu pomogle da se pokrene. Nije bilo žalosne vijesti a da bol ne podijele i ostale, onoliko koliko se to u logoru moglo. Nejaka djeca su tu imala svoje majke, ali i veliki broj ruku njihovih drugarica koje su ih nježno i sa ljubavlju milovale ili im pružale kakav bolji zalogaj iz dobijenog paketa.

Žica nas je razdvajala, ali nije spriječila da naše nevolje osjete kao da su bile i njihove, da pomognu njihovom ublažavanju. Dijelile su hranu ako su je imale, nudile je bolesnom drugu bez obzira da li su ga poznavale. Uvijek su pitale da li mu je bolje, slale pozdrave – a ti su pozdravi i tu u logoru značili utjehu i ohrabrenje. One su znale da to toplo i prijateljski izraze da čovjek u srcu osjeti. I sam sam osjetio njihovu brigu, od prvog dana bolesti. Ona je našla izraz u svemu: od interesovanja da li mi je bolje, do brige da mi se obezbijede ponude koje su bolesniku potrebne. neke su obavještavale o mojem stanju moje domaće i drugove u zatvoru. Kad sam ustao, radovale su se i pomagale da se što prije oporavim. Kad su nas kasnije internirali u Italiju, sa nama su podijelile odjeću koja je odgovarala a davale su nam i zadnji zalogaj iz svoje rezerve. ja i mnogi moji drugovi mogli smo, zahvaljujući i njima, sobom odnijeti, i ono što nam porodice nijesu bile u stanju obezbijediti – i novac, i hranu, i odjeću.

I žene su bile organizovane i organizovano radile kao i mi u našem logoru. Organizovani partijski rad u logoru za muškarce se jednako prenio i kod njih. U prvo vrijeme suobuhvaćene skojevke i one su bile oslonac u radu, ali kad su došle drugarice članovi KPJ organizovale su se i preuzele djelovanje. Imali smo isti metod rada: glavni oslonac u radu bile su im skojevke, a pored njih je angažovan i veći broj drugarica – aktivistkinja. Po barakama su imale grupe koje su aktivno radile i dogovarale se. Ta potreba je nastajala tim prije što je medju ženama bilo i onih koje nijesu interesovale politička aktivnost i politika uopšte, a ovim načinom se broj tih nezainteresovanih smanjivao. Preko grupa se lakše radilo i uspješnije sprovodilo političke i ekonomske mjere. I kod njih uspješno sprovedena akcija da se za starješinu baraka izaberu politički pozitivne drugarice, a ponegdje su za tu dužnost birane i one koje su bile članovi KPJ ili skojevke.

Iako je djelovanje partijske organizacije bilo povezano u oba dijela logora, organizasciono smo bili podijeljeni, mada smo pojedina pitanja – koja su bila složenija – rješavali skupa. Nijesmo imali zajedničkih sastanaka ili dogovora svih komunista, jer za to nije bilo uslova, već smo imali zadužene članove za vezu. To su nametali i razlozi konspiracije, jer nije bilo potrebno da svako od nas zna ko su članovi u logoru žena, ili da one znaju sve o našim članovima.No, u toku višemjesečnog rada mi smo se toliko medjusobno upoznali, a pogotovo oni koji su ranije došli u logor, da smo znali i sve aktivnije skojevce u oba logora. Zajenički dogovori o radu, pojedine akcije, kao i razmjena dobijenih materijala, sve više su nas medjusobno upoznavali i zbližavali.

U nekim barakama je bilo pojedinih žena koje su se postavljale politički negativno, isto kao što smo i mi imali takvih muškaraca. No, naš postupak je bio grublji: mi smo ove češće kažnjavali tučom, a povrh toga još i bojkotom, dok su one sprovodile samo bojkot, što je mora se priznati, u logoru i zatvoru strašna kazna za svakoga.

Za vrijeme našeg boravka u logoru Baru (do aprila 1943.) u logoru za žene su bila dva slučaja u čije su se rješavanje uključivali i naši predstavnici. Početkom 1943. jedna je drugarica bojkotovana, ali ne zbog političkog ponašanja, niti zbog greške u logoru. Bila je od B. Ni tada mišljenja nijesu bila potpuno jedinstvena: da li je takva kazna realna ili je ona bila posljedica patrijalhalnih gledanja zbog grijeha koji je dvostruko tragično završen. Iako se radilo o vanpartijki, slučaj je imao širi odraz u logoru za žene, pa je trebalo da i komunisti zauzmu stav. I oni su taj slučaj osudili, jer je na svoj način dao argumente neprijatelju protiv nas. Drugi slučaj je nastao u logoru, a u njemu su se našle i neke drugarice članovi KPJ. Ta pojava je ozbiljno uzburkala partijsku organizaciju, nastao je spor i nesloga medju njima, koja je u martu u priličnoj mjeri imala negativan odraz na partijsko djelovanje, pošto su se ispoljavale u medjusobnim prepirkama, pa i optužbama. Pošto je za vezu sa njima bio zadužen Pero Stanišić, dobio je zadatak da se uključi i pomogne u raščišćavanju situacije. Uskoro nas je obavijestio da se situacija iskomplikovala i da nije u stanju da stvar okonča. Poslije toga je obrazovana partijska komisija da se stvar »presiječe«. Tih dana smo internirani u Italiju i konačan rasplet svega toga nam je ostao nepoznat.

Svima nama koji smo tih mjeseci bili u logoru Baru ostaće nezaboravni likovi nekoliko starijih drugarica, a posebno drugarice Ike Špadijer i Ike Lagator, obje sa Cetinja. One su bile starije žene, ali su po svom ponašanju, po svom djelovanju, pripadale iz dna duše našoj revoluciji. Teško je reći na koji način su snažnije djelovale – da li svojim karakterističnim čvrstim starinskim držanjem, svojom odvažnošću, ili svojim nepokolebljivim partizanskim držanjem, svojom smionom riječju kojom sijeku snažno kao mačeta. One su našle načina da i tu, u logoru, ožive javno i glasno sjećanje na sve koji se bore u jedinicama, kao i na one koji su poginuli u borbi ili su strijeljani po jamama ili pate po logorima i zatvorima. Prilika za to je bilo previše, a razloga da svojim tužbalicama spomenu mnoge bilo je svakodnevno. Nije bilo dana da neka, tu oko njih, u nekoj od baraka, ne sazna da joj je poginuo muž, sin, brat, kćer, otac – neko iz drage rodbine, neko ko je pripadao partizanima. Česte, a u jedno vrijeme i masovne smrti u logoru Baru, stvarale su uslove da nastupe i tu kao tužbalice.

Stanovale su u jednoj od baraka blizu logorske ambulante, odakle su tako često odnosili mrtve drugove. Sve su to gledale. Redovno bi došle blizu žice, sjele i otpočele svoju tužnu pjesmu. No ona nikad nije bila samo to, njihovo tuženje je bio revolucionarni posmrtni govor nad mrtvim drugom, onako kako bi ga želio održati najvatreniji govornik kad bi mu to neko dozvolio. Mi se nijesmo usudili da se neko od njih na tako javan način oprosti, to ne bi bilo ni dozvoljeno; samo smo imali komemorativna sjećanja po grupama ili u po kojoj baraci. One, medjutim, nijesu zazirale od okupatora, nijesu tražile odobrenje. Uzimale su same slobodu da glasno i javno kažu ono na što se mi nijesmo usudili, u ime sebe, u ime svih nas u logoru, u ime svih onih koji bi to rekli – a odsutni su. One su govorile o tek umrlim drugovima, opisivale su njihova stradanja. Pominjale su pri tom svoje sinove, svoju rodbinu, sve one koji se bore ili su poginuli. One nijesu plakale, nijesu samo žalile; pozivale su u borbu, na otpor, na osvetu. Govorile su o sigurnom dolasku slobode, o slomu okupatora i sramnoj propasti četnika, zelenaša i drugih izdajnika.

Postale su svojevsni vatreni tribuni u žici. One glasno izražavaju osjećanja ogromnog broja ljudi. Tek se pojave i započnu svoj »razgovor« sa umrlim, oko njih se okupe žene, a sa druge strane žice muškarci. Ponekad to liči na neobičan seoski »plač« podijeljen žicom! I kad prestanu, prisutni im ne daju da se odmore, mole ih da nastave. To se ponavlja danima.

Svi oni koji su ostali vjerni uz naš pokret sa oduševljenjem ih slušaju. Neki, koji doskoro nijesu nama pripadali, dodju u blizinu, zastanu i slušaju, ali se često i naglo udalje kao da su osjetili prekor zbog nečega čega se sada srame i čega bi se najradije odrekli. Kao da ih uplaši to što su one kazale učini im se da im se greška neće nikad oprostiti niti zaboraviti. Od kuća su ih odveli jer su postali nepouzdani, ali osjećaju da ni ovdje u žicama nijesu medju »svojima«, još nas nešto razdvaja. Ipak, što se to više ponavlja, privikavaju se, krugovi su im sve manji i postepeno se približavaju masi koja sluša riječi tužbalica.

.

DUŠAN L. VUKADINOVIĆ
SJEĆANJE NA FAŠISTIČKI LOGOR

Početkom oktobra 1942.g oko 250 interniraca iz Crne Gore koji su se nalazili u logoru Tepe u Albaniji, transportovani su kamionima u logor Bar. No, pre priče o barskom logoru moram nešto da kažem o logoru Tepe. Nalazio se u blizini Skadra, na jednom golom brdu bez ikakve vegetacije. Konfiguracija terena oko logora ograničavala je vidik na prostor brda. Mislim da je prvobitno bio odredjen za tranzitni logor. O dogadjajima i životu u tom logoru, značajno je istaći:

Prvo, dolazak nacionalističko-četničke delegacije na čelu sa Blažom Đukanovićem, koja je trebalo da privoli nas internirce da se upišemo u nacionaliste-četnike, uz pristanak da primimo oružje i da se borimo protiv boraca NOR-a. Ukoliko prihvatimo te uslove obećali su da ćemo biti brzo oslobodjeni i vraćeni u Crnu Goru. Priličan broj se upisao, neki iz straha od maltretiranja i gladovanja, neki da bi se spasili streljanja, a neki iz kukavičluka. Nakon toga su nas razdvojili i razmestili u dva odeljenja ogromne barake. Treba reći da je upisivanje nastavljeno i kasnije preko kolebljivaca, koje su pridobili u redovima neupisanih, te se naknadno upisao i jedan broj onih koji se nisu upisali prilikom dolaska delegacije. Uzgred napominjem da ta nacionalističko-četnička zamisao da iskoriste izgladnele internirce nije uspela.

Drugo, odvodjenje na streljanje u Crnu Goru grupe od oko 30 interniraca. U suton jednog junskog dana došlo je nekoliko kamiona pokrivenih ceradama. Proneo se glas da upisani nacionalisti odlaze kućama, odnosno u Crnu Goru. U odeljenju barake je veselje propraćeno i pesmom.

Medjutim, negde oko devet sati te večeri počela je prozivka. Po imenima prozvanih brzo smo shvatili da se ne radi o nacionalistima već o komunistima i pristalicama Narodnooslobodilačkog pokreta. Nastala je »grobna« tišina. Čuo se samo glas prozivara, » zdravo ili zbogom drugovi« onih koji su prozvani, a po izlasku iz barake zveket lanaca kojima su ih vezivali prilikom ukrcavanja u kamione.

Tu tišinu iznenada je poremetio Vesko Pejović, gimnazijalac, momčina iz Podgorice, koji je prilikom vezivanja u lance i ukrcavanja zapevao »Zar da umrem kad mi vreme nije…« Njih 30 to veče je odvedeno i streljano na obali reke Cijevne nadomak Podgorice. Dvojica iz te grupe, Blažo Mijović i Kotri iz Nikšića (imena se ne sećam) uspeli su, nakon što su oslobodili lanca kojim su bili vezani, da iskoče iz kamiona. Nije prilika da se opisuje njihovo bekstvo i sve što se tom prilikom i posle dogadjalo. Bitno je da su obijica ostali živi, a poznato mi je da je jedan od njih – Blažo Mijović bio pukovnik, lekar u JNA.

Treće, junaštvo Dušana Radulovića, stolarskog radnika iz Podgorice. Naime, svakog jutra i večeri postrojavali smo se za pozdrav italijanskoj zastavi. Dušan, kršan i mlad čovek nije digao ruku na fašistički pozdrav zastavi. Protiv tog čina pobunilo se nešto u njemu, jednostavno rečeno nije mogao to da uradi. Insistiranje karabinjera da digne ruku na pozdrav bilo je bezuspešno. Odveli su ga u upravu logora i pretukli, a zatim ga okrvavljena vratili u baraku. Sutradan se ponovila scena, Dušan ponovo nije pozdravio zastavu i ponovo je pretučen. Jedan broj drugova ga je ubedjivao da ipak odustane od svoje namere, pa je Dušan ipak prihvatio njihovu sugestiju. Poginuo je u slovenačkim partizanima kao komandir čete prilikom napada na nemačko uporište Prvačina-Doronberg u Sloveniji.

Moglo bi se još mnogo toga reći o logoru Tepe – o gladovanju, spavanju na golim daskama, a meni su posebno ostali u sećanju glad i stenice. No, o tome drugom prilikom.

Odlazak u logor Bar u CrnojGori bilo je za sve nas veliko iznenadjenje. Negde krajem 1942. internirci iz logora Tepe transportovani su kamionima u logor Bar. Kada smo došli logor je bio u igradnji na barskom polju. Na tom prostoru danas se nalazi deo novo sagradjenog Bara. Čitav logor je bio opasan ogradom od bodljikave žice, a neposredno uz ogradu bile su postavljene stražarske kule (platforme) sa puškomitraljezima.

Drvene barake za smeštaj interniraca bile su postavljene u dva reda, a izmedju ta dva reda nalazio se relativno širok slobodan prostor, koji smo koristili za šetnju. Uprava logora bila je smeštena pedesetak metara ispred ulaza u logor u pravcu mora. Levo od logora nalazila se logorska ambulanta sa dve ili tri male prostorije i par kreveta, a na dnu logora, takodje sa desne strane, nalazila se kuhinja.

Postojao je i ženski deo logora, odeljen od muškog jednorednom bodljikavom žicom, tako da smo prilikom šetnje mogli, sa izvesnog odstojanja, da sa njima razgovaramo, razmenjujemo informacije…

Rekao sam već da je logor prilikom našeg dolaska iz Albanije bio u izgradnji. Barake su u stvari bile skoro gotove, ali ne i infrastruktura: nužnici, česme za vodu i dr., tako da su nas smestili pod velike vojničke šatore, na ledini u neposrednoj blizini logorskih baraka.

Jedne noći, ne znam u koje doba, osetio sam vodu ispod sebe, da bi takoreći trenutak nakon toga ogromne količine vode provalile u šator. Naredjeno je da se preselimo u barake. Pokupili smo prnje koje smo imali i zaputili se prema barakama. Gazeći vodu do iznad kolena, pokisli do gole kože stigli smo u baraku. Iako one nisu bile mnogo udaljene, meni se pešačenje do njih te noći učinilo kao »večnost«, verovatno zbog malarije i temperature koju sam imao.

Kako to, rekao bih, uobičajeno biva u svim logorima tako je i u našem bilo pojedinaca koji su se bavili švercom cigareta, alkohola… Pokisao do gole kože, blatnjav i iznuren malarijom na ulazu u baraku susreo sam jednog od njih, kupio od njega pola litra rakije i popio je na iskap, iako, uzgred rečeno, do tada nisam u čitavom životu ukupno popio litar rakije.

Život u logoru bio je neuporedivo snošljiviji u odnosu na logor Tepe. Danju smo šetali logorskim krugom, družili se, upoznavali sa novim internircima koji su dolazili iz crnogorskih zatvora: Cetinja, Podgorice (Zabjelo, Jusovača), Kolašina… Mnogi od njih su doneli nešto hrane i novca. A i mnogima od nas, koji smo dovedeni iz Albanije, rodbina i prijatelji iz Bara, Podgorice, Crmnice, primorja… donosili su, s vremena na vreme, cigarete, novaca… Tako se ishrana poboljšala, jer je logorska hrana bila izuzetno loša – čorbuljak sa par zrna makarona ili pirinča, 150 grama hleba, a za doručak crna kafa tzv. »cikorija« bez šećera.

Tifus koji je zavladao izazvao je paničan strah u logoru, rekao bih više kod italijanskih organa nego kod nas interniraca. Pojava tifusa je verovatno bila posledica nehigijenskih uslova koji su vladali u logoru, a i drugih okolnosti. Nisu postojala poljska kupatila, niti voda u barakama, jedino je na sredini logora postojalo betonsko korito sa većim brojem česmi. Ta voda je korišćena za piće, umivanje, kuvanje, pranje veša, porcija (gaveti), kazana i drugog kuhinjskog pribora. To je bio razlog da su nas, koji smo došli iz logora Tepe, posle preseljenja u barake, odveli na kupanje, na deo morske obale gde nije bilo kupača. To je za mnoge bio i prvi susret sa morem. Razumljivo, kupanje je obavljano pod oružanom pratnjom karabinjera i vojnika.

Već početkom 1943. logor je bio skoro popunjen. Nehigijenski uslovi, slaba ishrana, kao i činjenica, da su logoraši došli iz različitih zatvora i logora, pogodovali su poajvi raznih oboljenja. Tako se, pored malarije i dizinterije pojavio i tifus. Da li pegavi ili trbušni ne znam, jer o tome tada nisam ni razmišljao, pošto sam zbog zapaljenja plućne maramice i malarije bio smešten u logorskoj ambulanti. Da se radilo o tifusu utvrdili su sanitetski organi italijanske vojske, ali tek nakon nekoliko smrtnih slučajeva. Stekao sam utisak da su se više uplašili uprava logora i njihovi organi, koji su kontaktirali sa nama i zalazili u logor, nego mi internirci. Uprava logora je odmah preduzela mere: izvršena je dezinfekcija čitavog logora, donešeni su parni kotlovi – kazani u kojima smo morali da dezinfekujemo odeću i ćebad. Istini za volju, verovatno je tako brzom intervencijom sprečena šira epidemija.

U martu 1943. pronela se vest da bi nas mogli transportovati u logore u Italiji. Ta priča je uskoro postala realnost. Jednog aprilskog dana, oko 200 internirca iz logora Bar transportovano je kamionima do Kotora, gde smo odmah nakon dolaska ukrcani na brod i smešteni pod palubu, da bi u predvečerje zaplovili Jadranom plavim prema Italiji relacijom Kotor-Bari. To je bila prva grupa, odnosno trupa.

Sa one strane obale Jadrana nije se vratilo nekoliko hiljada Jugoslovena, medju njima i izvestan broj Crnogoraca. Njihove kosti rasute širom Italije, zahvaljujući vladi Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i vladi Italije, njihovi posmrtni ostaci ekskumirani su i sahranjeni u nekolile grobnice na teritoriji Italije.

Ovaj skromni napis povodom šesdesete godišnjice barskog logora, nastao je iz osećanja pijeteta prema njima i opstalim streljanim iz barskog logora, kao i svima koji svoje živote položiše na oltar u borbi protiv fašizma.

PEKO S. LIJEŠEVIĆ

NEKA SJEĆANJA NA MOJIH 280 DANA

U BARSKOM LOGORU

Negdje polovinom novembra 1942. preko »telefona« iz grada (Cetinje) prenose se glasovi da se ovdje, u »tedama« (šatorima) ne može i neće dugo ostati. I zaista, 10.novembra oko 8-9 časova izjutra, prozivaju nas i naredjuju da spremimo sve stvari za odlazak. Ne saopštavaju kuda idemo. Mi samo nagadjamo.

Iz Cetinja (Bogdanov kraj) pošli smo dva časa kasnije, 10.novembra oko 10 (11) časova prije podne. Potrpani smo u kamione koji su bili pokriveni, sa po nekoliko dobro rasporedjenih i »budnih« Italijana u svakom kamionu. Koliko se sjećam, bili smo i povezani. Usput smo se pitali: gdje smo ovo sada? Višegodišnji putari na cesti Cetinje-Budva, Filip Marinović (brat pravnika i poznatog cetinjskog komuniste Danice Marinović) i Savo Vukalov Stanišić, član našeg primorskog kolektiva, prepoznavali su pojedine tačke i djelove ceste. Nijesam ni ja zaostajao. Za četiri godine mog školovanja u Cetinju, ovom cestom sam pješke prošao bar 40 puta.

Poslije vožnje od 3-4 časa (bez zadržavanja), evo nas u Baru, na Topolici,u prvom i jedinom koncentracionom logoru u Cnoj Gori. Od njegovog formiranja, septembra-oktobra 1942. pa do septembra 1943, kroz njega je prošlo hiljade rodoljuba skoro iz svih krajeva i mjesta Crne Gore. Na širokoj poljani, drveni grad od 28 baraka (8-9 baraka za žene), u dva reda. Logor veoma obezbijedjen zastrašujućom bodljikavom žicom, drvenim kulama sa stražarima, dobro osvijetljen logor, čista poljana oko njega i sa strogim unutrašnjim režimom,uključujući i razne oblike kažnjavanja. Od prvog dana prisutni i vidni: šef logora (capo di campo), šef svake barake (capo di baraca) i šef kuhinje (capo di cuccina). Mislim da su zatvorenici kasnije uspjeli da sami biraju povjernika logora i šefove baraka i kuhinje, ali ne i šefa logora.

U logoruje uvijek bilo izmedju 2500 i 3500 logoraša.

Čitavom praksom logora, očita je bila težnja okupatora (Italijana), kao i njihova i sistematska i organizovana aktivnost da zatvorenike fizički, psihički i moralno slome, da ih demorališu i ubijaju njihovu vjeru u pobjedu NOB-e. Tome su bile posvećene i posjete logu najstarijih okupatorovih funkcionera, kvislinških prvaka i crkvenih velikodostojnika.

Za svo vrijeme barski logor je vršio namjensku funkciju: u njega su se planski slivale stotine i stotine zatvorenika iz svih zatvora i logora Crne Gore, pa i susjedne »države« velike Albanije, a odatle,poslije kraćeg ili nešto dužeg vremena, bili upućivani u logore u Italiju. Tada bi se radosno, ili sa žalošću, susretali ili rastajali, rodbina, prijatelji, poznanici i drugovi. Bilo je više živosti, pa i političkog rada;uzajamnog ohrabrivanja da se ne posustane, da se izdrži u teškoćama i opasnostima koje su bivale sve veće.

U toku mog dugog boravka u barskom logoru, bolje reći u paklu barskog logora, koji je trajao ravno 280 dana, od 10.novembra 1942 do 20.avgusta 1943. neka zbivanja i dogadjaji svakako zauzimaju posebno mjsto. O njima sam prije 17-18 godina pisao u 7-8 nastavaka u budvanskim »Primorskim novinama« opširnije i ne želim da to sada ponavljam. (Zahvaljujem drugu Nikoli Masoničiću na upućenim fotokopijama iz knjige o barskom logoru od Gojka Vukmanovića, čiju smrt veoma žalim. Vidim da se pokojni Gojko prema tom mom skromnom tekstu sa povjerenjem odnosio).

O tim dogadjajima sada dajem samo nekoliko napomena.

Teški uslovi života logoraša, naročito slaba zdravstveno-higijenska zaštita, te nedovoljna i slaba hrana- i kao posljedica toga slaba otpornost organizma- prouzrokovali su epidemije koje su odnosile ljudske živote i prijetile katastrofama većih razmjera. Dvije su naročito potresle logor:

Epidemija pjegavog tifusa- krajem zime 1942. koja je odnijela dvanaestak života, medju kojima i Grahovljanina Gaja Vuletića, komunistu i zamjenika komesara čete, do tada jednog od vodećih, ako ne i vodećeg komunistu u logoru; Cetinjanina, učitelja i skojevca Moma Bokana, druga iz cetinjskih školskih dana i Đoka Markovića iz Cuca. U nastojanju da im pomognu, mnogi njihovi rodjaci i drugovi i sami su se izlagali opasnosti.
Epidemija dizinterije u ljeto 1943., naročito je dovela u opasnost djecu i one starije i iznemogle zbog sistemtskog izgladnjivanja. Logor je bio šire zagadjen, postojeći klozeti nedovoljni, a ljekova malo (vlasti su davali »Sulfatvanidin«, a mi smo nekako nabavljali »Karboanimalis«- životinjski ugalj). Nova epidemija uzela je desetak, mahom starijih osoba.

VOJIN STRAHINJA

SOLIDARNOST LOGORAŠA I

POMOĆ GRADJANA BARA

Mislim da je bilo oko 15. aprila 1942. godine, kada su partizani morali napustiti teritorije koje su držali. Ubrzo su ovaj teren zaposjele jake vojne italijanske snage, dopunjene masovnim nacionalističkim pokretom. Da bi lakše ovladali terenom, izdali su zajedničko naredjenje da svi stočari sa svojim stadom moraju napustiti planinu i saći u sela. Za svako nepoštovanje ovog naredjenja njihova stoka će biti zaplijenjena, a njeni vlasnici internirani. Jasno je bilo da će ovakvo naredjenje biti u potpunosti ispoštovano.

Nalazio sam se na teritoriji Grblja kada je primljeno naredjenje o povlačenju partizana. Ono je ovdje primljeno sa zakašnjenjem, tako da su glavne snage već bile otišle.

Jedna grupa je pokušala da se probije kroz Katunsku nahiju, ali su bili zarobljeni. Nekoliko njih sa terena Paštrovića, a i ja sa njima, pošli smo u svoja mjesta.

Kada sam stigao na podgorsku planinu dobio sam obavještenje da su partizani napustili ovaj teren prije nekoliko dana i da su sva sela zaposjele jake vojne italijanske snage, uz ogromnu masu naoružanih nacionalista, medju kojima je bio priličan broj onih koji su bili u internaciji u logorima Albanije. Razlog za ovakvo masovno javljanje u nacionalistički pokret su bila prethodna ubistva od strane partizana. Takodje sam obaviješten da sa partizanima nije pošao Milo P. Jovetić, koji je prije dva mjeseca došao u zamjenu iz logora Albanije. Rečeno mi je mjesto gdje se on krije. Kada smo se sreli odlučili smo da se zajedno krijemo. On je imao nešto hrane, ali je to bilo samo za nekoliko dana.

Prvih dana maja 1942. godine našu skrivenicu su opkolili nacionalisti, naši seljaci, medju kojima je bilo i uticajnih ličnosti. Pozvani smo na razgovor i ponudjeno nam je da im se pridružimo i da zadržimo svoje naoružanje, a ako to nećemo bićemo internirani, uz obećanje da nas niko neće maltretirati niti ponižavati. Jovetić je prihvatio da sa svojim oružjem stupi u njihove formacije, a ja sam odlučio da budem interniran. Njihovo obećanje je ispoštovano, pa sam bez zdržavanja sproveden u barski zatvor, u kome sam proveo oko mjesec dana, kada sam prebačen u barski logor.

Ovaj logor se sastojao od nekoliko drvenih baraka smještenih bliže Pristanu (iza stare željezničke ložione, uz fudbalsko igralište). U logoru sam našao dosta poznatih, od kojih ću samo pomenuti: Mila Vukmanovića, Špirana Đonovića, Iva Mijovića, Jova Kojičića, Iva i Šaka Đurišića i Jova M. Dabanovića. Svi su oni bili uticajne ličnosti u svojim sredinama, pa su kao takvi birani za odbornike u NO odborima vlasti. Oni su nastavili ove dužnosti kada im se ukazala prilika poslije izlaska iz logora. Od partizana koji su dopali zatvora i logora posebno su mi ostali u sjećanju Avram Barjmović i Ljubo Vučićević. Vučićević je imao prostrijelnu ranu kroz pluća iz borbe sa Italijanima, koja nije bila zarasla, ali je nije smio prijaviti. Njih dvojicu su ubrzo internirali u logore Italije ili Njemačke. Ovdje sam zatekao i mladjeg brata Mila, koji je prošao i kroz brčeoski zatvor. Milo je u tom zatvoru bio posebno podvrgnut mučenju zajedno sa Jovom M. Mijačem i nekim Mašanovićem iz Orahova. Mijač i Mašanović su ovdje i likvidirani. Kasnije sam bio u prilici da dodjem do saznanja kako je italijanskoj komandi za Mijača bila dostavljena lažna dostava da je on u svojstvu političkog komesara odreda rukovodio borbom na Brajićima 18. jula 1941. godine, kada je poginulo više italijanskih vojnika sa čijim leševima je neprimjereno postupljano, kao i sa njihovim zarobljenicima u ovoj borbi, koji su ubrzo u Brčelima likvidirani. Milo je ovdje takodje lažno optužen da je učesnik u mnogim likvidacijama koje su partizani sprovodili. Mila su tada spasili sigurne smrti naši prijatelji Jovan N. Jovetić, profesor bogoslovije u Cetinju i Dimitrije – Mito Hajduković, pravnik iz Cetinja. Njih dvojica su bili od uticaja na nacionalnu komandu i sa njima se nalazili na ovom terenu.

U logoru je bilo starosti iznad 70 godina i djece ispod 5 godina. Ova kategorija robijaša odnosila se na članove porodica partizana koji su odstupili, a takvih je u logoru bio veliki broj. U barakama nije bilo boksova, pa se živjelo skupa, žene, muškarci, starci i djeca. Bilo je dosta nervoze i vladala je velika neizvjesnost. Teren je bio močvaran, vladala je velika prljavština, pa je postojala ozbiljna opasnost od zaraznih bolesti. Moj brat Milo je teško obolio, pa je kao takav pušten. Ubrzo je ponovo uhapšen i zadržan u brčeoskom zatvoru cijelo vrijeme dok iz njega nije pobjegao.

U drugoj polovini 1942. godine na terenu do ovog logora, iz hotela (vlasništvo Dr. Dušana Dekleve), otpočela je gradnja koncetracionog logora većih razmjera. Kada je podignuto nekoliko prvih baraka, zatočenici ovog logora su prebačeni u novosagradjene barake. U ovom logoru sam upoznao jedan broj Barana, koji su kao slobodnjaci radili na izgradnji novog logora, a medju njima braću Jovetić: Jovetu i Toma. Nije nam bilo zabranjeno da sa njima kontaktiramo. Ovaj logor je, prema postojećim podacima, imao 28 većih drvenih baraka sa ugradjenim boksovima za smještaj robijaša i potrebne prostorije koje su opsluživale logor. Ako se ima u vidu da je u jednoj baraci moglo biti smješteno oko 150 robijaša, onda se može shvatiti koliki je bio njegov kapacitet. Postoje podaci da je kroz ovaj logor prošlo više od 7000 robijaša. Iz ovog logora su mnogi slati u logore Italije i Njemačke. Logor su ubrzo popunili od preostalih logoraša iz Albanije i crnogorskih zatvora. U logoru je formirana uprava, od kapa logora, starješina baraka, higijeničara i drugih zaduženja koje je nametala potreba logora.

Ubrzo je popunjen kapaciitet logora od više hiljada logoraša iz svih krajeva Crne Gore. Bodljikavom žicom je bio izdvojen poseban dio za žene i djecu, tako da se iz jednog u drugi dio nije moglo prelaziti bez odobrenja. Jedini kontakt se održavao sa jedne i druge strane žice. U logoru je postojao jedan broj robijaša, koji su dobijali posjete i hranu, a neki su hranu dobijali poštom, putem paketa. Bio je ne mali broj onih koji ove pogodnosti nijesu imali, već su zavisili isključivo od logorske hrane, koja ni približno nije bila dovoljna. Jedan broj logoraša, koji su imali posjete ili su dobijali pakete (a bilo je i tih koji su imali i jednu i drugu pogodnost) udruživali su svoja sredstva, stvarajući jedan vid kolektiva. Oni su, u znak solidarnosti, u svoj kolektiv primali za ravnopravne članove odredjen broj onih koji ove pogodnosti nijesu imali i tako sa njima dijelili sve sa čime su raspolagali. Ovaj vid solidarnosti brzo se širio i povećao broj kolektiva u logoru. Što se tiče informisanosti u logoru, o spoljnim i unutrašnjim dogadjajima, uključujući i stanje na frontu, najviše uspjehe imala je grupa iz Cetinja, koji su bili organizovali stalnu i dosta objektivnu informisanost, obzirom na ratne prilike.

Posebna pogodnost logorašima je bila velika solidarnost gradjana Bara i njegove okoline sa njima. Nije pretjerano reći da je ova sredina sa tri vjeroispovjesti i drugim različitostima, bila i ostala toliko jedinstvena, da su joj mogla zavidjeti mnoga mjesta u Crnoj Gori koja se računaju monolitnim sredinama. Ovakvom barskom bogatstvu može se zahvaliti odredjenom broju ličnosti ovog prostora koji su mnogo doprinijeli u očuvanju i unapredjenju medjuljudske solidarnosti i uvažavanja, o čemu će biti i dalje riječi.

Za čitavo vrijeme mojeg boravka u ovom logoru, o meni je brinula rodjaka Milica, udata za Jagoša Popovića u Baru, kao i njena familija. Pored njene velike pažnje, ja sam jednom mjesečno dobijao i vrijedan paket od Medjunarodnog crvenog krsta. Više nas je primalo ovaj vid pomoći, zahvaljujući dobročinstvu popa Petra Hajdukovića, koji se nalazio kao vjerski izaslanik u Carigradu, a istovremeno je saradjivao sa ovom humanitarnom organizacijom. Nije mi poznato kako je Hajduković dolazio do naših podataka.

Na Badnji dan, 6. januara 1943. godine u logoru je ložen badnjak, i glavni gost ove svečanosti je bio barski biskup dr. Nikola Dobričić. Na njegovo insistiranje svečanosti su prisustvovale i žene iz posebnog dijela logora. Dobričić se prisutnima obratio sledećim riječima: »Braćo i sestre, nadom u Boga želim da idući badnjak nalažete na svojim ognjištima u punoj slobodi. Mene je sudbina odredila da pomažem ljudima u nevolji, ali je vaš slučaj daleko teži od mojih mogućnosti. Želja mi je bila da vas posjetim i pružim ruku solidarnosti. Prvo što osjećam potrebu da vam poručim, to je da budete strpljivi, jer strpljenje i donosi sigurnu pobjedu. Da bi svi skupa lakše podnijeli veliku nesreću koja vas je zadesila, trebate biti medjusobno solidarni i sa potrebnim uvažavnjem. Istorija nas uči da strane vojske dolaze i poslije nekog vremena odlaze, a mi koji smo tu rodjeni treba da u slozi živimo i tu umremo. Sa velikim žaljenjem moramo priznati da je jedan broj naših bližnjih pogazio svetu božju zapovijest koja glasi: ljubi bližnjeg svoga kao sebe samoga. Oni su pošli u zagrljaj stranoj vojsci koja nas je sve skupa okupirala i oduzela našu slobodu. Grijeh su napravili, te su za njihov račun učesnici vašeg protjerivanja sa vaših ognjišta i strpali ovdje robijaše. Oni su zaboravili da će strana vojska kojoj služe jednoga dana otići, a njih ostaviti, jer im više neće biti potrebni. Ovo pominjem jer će vaše strpljenje i tada biti potrebno, moraćete praštati njihova posrnuća, svima koji ne budu počinili veće zločine«. U ovom smislu Dobričić je imao duže izlaganje. On je ovom prilikom dao svoje obećanje da će zahtjevati od Medjunarodnog crvenog krsta veću pomoć logoru. Ovom prilikom biskup je logorskoj kuhinji priložio 500 litara maslinovog ulja, više džakova pasulja, i u novcu 5000 italijanskih lira. On je više puta dolazio u posjetu logoru i prema podacima koji postoje, dao je za logorsku kuhinju oko 1.500 litara maslinovog ulja, više džakova pasulja i 15000 italijanskih lira, a njegovi savjeti u kontaktu sa robijašima zaslužuju posebnu pažnju.

Nijesam siguran da li je bilo krajem marta ili početkom aprila mjeseca 1943. godine, kada je u logoru jedan broj logoraša obolio od pjegavog tifusa. Kako je ova bolest prelazna, to je neko vrijeme logor bio u karantinu. Postoje podaci da je od ove teške bolesti umrlo oko 15 logoraša. Ne znam iz kojih razloga italijanski ljekari i njihovo osoblje nijesu čekali da bolesnik umre u bolesničkoj sobi, već, kad ljekar konstatuje da je blizu kraj, stave ga u mrtvački sanduk, smjeste u posebnu prostoriju, a poslije 24 časa konstatuju smrt i nose na groblje radi sahrane. I ja sam tada prebolovao ovu tešku bolest. Istovremeno smo se našli u jednoj bolesničkoj sobi bolesni od iste bolesti: Đuro Popović – Crni sa Njeguša, Drago Velašević iz Cetinja i ja. Na jednom od zidova bolesničke sobe postojala su tri reda natpisa razne veličine slova. Kako se pod visokom temperaturom koju bolest prouzrokuje gubi vid, a zatim i prisebnost, to smo sebe kontrolisali čitanjem ovih redaka. Ja sam bio slabije kondicije, pa je valjda to uticalo da sam prvi izgubio vid, da ni krupna slova nijesam vidio. Zatim sam izgubio prisebnost da više ništa nijesam osjećao. Kako je Velašević znao da govori italijanski, to je zamolio njihovog ljekara da dozvoli da tu izdahnem. I ponudio svoj novac da plati, ukoliko postoji mogućnost za dodatne ljekove, da ih ovdje upotrijebe. Ne znam koliko je to sve trajalo dok nijesam došao svijesti. Velašević je predložio Popoviću da o svemu ovome meni ne bi govorio. Poslije nekog vremena Velašević je prebačen u italijanski logor, a poslije mi je Popović o svemu pričao. Možda je bilo prošlo više od 20 godina od tog slučaja kad se našlo više nas u društvu, medju kojima Velašević i Popović. U šali sam rekao Dragu da bi bilo bolje da me u logoru nije spasio sigurne smrti, jer ne bih morao proći sve što je kasnije slijedilo. Ovo je bio moj izazov kako bi Velašević i Popović ispričali pojedinosti koje sam tada prvi put saznao.

U junu 1943. godine, iz barskog logora je pojedinačno izvedeno više grupa i kamionima odvodjeno u nepoznatom pravcu. Bilo je više nagadjanja o njihovoj sudbini, čak i takvih da su povedeni radi zamjene za italijanske zarobljenike, te da će biti priključeni u partizane. Ubrzo je u logor stigla informacija da se sve odvezene grupe iz barskog logora nalaze u nekoliko crnogorskih zatvora i da je njihova dalja sudbina neizvjesna. Dana 25. juna u ranim jutarnjim časovima, iz logora Bar je izvedena nova grupa robijaša, strpana u kamion i odvedena u nepoznatom pravcu. Nije dugo potrajalo kad su se u logoru čuli puščani rafali, a ubrzo i vijest da su svi odvedeni strijeljani u mjestu Rena kod Bara. U toku dana u logor je stigla i informacija da su i ostale ranije izvedene grupe iz ovog logora strijeljane u više mjesta Crne Gore i to istog dana i u isto vrijeme kada je strijeljana i grupa u Baru. Vijest da je ova akcija unaprijed pripremljena, gdje je pogubljeno 180 crnogorskih revolucionara – rodoljuba izvedenih iz barskog logora, teško je pala, ne samo njihovim porodicama, njihovim drugovima i saobrcima, već i svim rodoljubivim i patriotskim snagama u Crnoj Gori, pa i dalje. Nijesam bio u prilici da saznam drugi razlog za njihovo pogubljenje, sem da bi ovim zaplašili rodoljube i patriote Crne Gore, koji pružaju otpor okupatoru i njihovim saveznicima. I ranije je bilo masovnih pogubljenja kao odmazda za pogubljenje okupatorskih zarobljenika, dok u ovom slučaju mi nije poznato da su postojali takvi razlozi. Jedno je sigurno, a to je, da su kod ovog slučaja pojedinačni odabir pogubljenih vršila nacionalna komanda na terenu.