Vidari Iličkovići

 

 

Narodni vidari Iličkovići:braća Mićo, Pero, Marko i Mićov sin Niko

Ubrajaju se u najpoznatije crnogorske samouke ljekare. Živjeli su u Gornjim Brčelima u Crmničkoj nahiji. Vještinu liječenja su prenosili sa generacije na generaciju i čuvali su je kao najveću porodičnu tajnu. Sve do pojave školovanih ljekara u Crnoj Gori (polovinom XIX vijeka) Iličkovići su liječili mnoge bolesnike  iz raznih krajeva Crne Gore. Zbog originalnosti u načinu liječenja ušli su u razne medicinske  udžebenike. Pored poznavanja lekovitih trava neophodnih za liječenje, bavili su se hirurgijom. Tragove o njihovoj zdravstvenoj djelatnosti zabilježila je grupa ljekara koju je na Cetinje u vrijeme hecegovačkog ustanka 1875 -1878 godine uputio crveni krst Rusije. Zajedno sa ruskim ljekarima oni ssu uložili napo rda se u Crnoj Gori formira prvo Društvo Crvenog Krst na Cetinju.

Sačuvan je ruski izveštaj o čudnim narodnim hirurzima iz Crmnice, koji se čuva u Sankt Peterburgu. Pored ostalog u njemu piše: Najviše su nas zadivili vidari Iličkovići,koji nemahu nikakve medicinske naobrazbe, sem iskustva u brojnim ratovima crnogoraca. Oni su vršili komplikovane hirurške zahbvate, kao što su operacija crijeva, iskidanih metkom.Oni bi napravili rezove i onda mravljim glavama spajali crijeva. Prinijeli bi mrava  i on bi kljieštima zagrizao oba crijeva. Onda bi vidari kidali tijelo mrava, glava bi ostala kao šav. I tako –sve mravlja glava do glave. Nije trebalo skidati konac, jer dok rana zaraste, mravlja glava istrune. Takav  sliučaj nije zabilježen u analima medicinske nauke. Iličkovići su spajali razne prelome i iščašenja, a kao vješti hirurzi u ratovima su pomoću specijalnih alatki uspješno vadili puščana zrna iz kostiju, pa čak i iz kičme. Upuštali su se i u složenije hirurške zahvate, poput operacija na ljudskoj glavi, tzv. Trepanizaciju, kojom prilikom bi čistili mozak od ostataka krvi. Za te svrhe posjedovali su metalnu nazubljenu cijev, razrezali bi skalp i vrtjeli okruglu testeru dok ne bi skinuli kost veličine metalnog novca-perpera. . nakon toga bi peruškom ukolnili krv koja se izlila po moždanoj kori i ljepilom od životinjske kosti-tutkalomzatvorili rupu na lobanji. Vratili bi onu istu koštanu zatisku. Kada rana zaraste, ostajala bi fleka bez kose, pa je ova vrsta operacije  u narodu nazvana šaroniranje.  Iličkovići su u knjigu  pod imenom Travnik, upisivali ljekovite trave od kojih su pravili masti: melem i balzam. U tom  poslu imali imali su nesebičnu pomoć od kotorskog apotekara Nika Glamože, Crnogorca sa Njeguša. *1

 

U našem narodu još je živo sjećanje na poznate vidare (medike) Iličkoviće iz sela Gornji Brčeli. O njihovoj vidarskoj praksi pisala je Genevieve R.Ch. Meyer – Iličković, te podsjetila da su Iličkovići preporučivali crmničko vino pacijentima koji su imali probleme sa varenjem, nervnim sistemom, urinarnim sistemom, kao i probleme sa srcem i krvotokom, dok je rakija korišćena prilikom hirurških zahvata.
– Iako u to vrijeme nijesu raspolagali laboratorijama i modernim medicinskim pomagalima, tačno su uočili ljekovita svojstva crmničkog vina i spoznali da vrsta zemljišta utiče na njegov sastav, da vina sa nekog vinograda imaju blagotvorniji uticaj na određene bolesti od vina sa loza na drugom zemljištu. Tako su se crmnička vina “davala na recept”, ukazuje Genevieve R.Ch. Meyer – Iličković.Vinom ispirali grudni koš

Genevieve R.Ch. Meyer – Iličković ističe da “današnja medicina potvrđuje ta iskustva. Poznato je da vino sadrži razne minerale, fosfor, gvožđe, potasium, glycerinsulphur, calcium, zavisno od sastava zemljišta gdje su loze posađene”.
– Iličkovići nijesu mogli vršiti takve analize, niti su mnogo znali o mineralima već su iskustvom koje se prenosilo sa koljena na koljeno i svojim promatranjima dolazili do zaključka koje vino sa kojeg zemljišta ”odgovara” za neku bolest”, kaže Genevieve R.Ch. Meyer – Iličković.
Inače, crmnički medici, braća Mićo, Pero, Marko Iličkovići i na kraju, Mićov sin Niko, toliko su se bili pročuli sredinom devetnaestog vijeka da su, konačno 1862. godine postali i zvanični državni ljekari Knjaževine Crne Gore. Na ove „čarobnjake tradicionalne medicine“ posebnu pažnju obratio je Vitomir Nikolić u svojim istraživanjima antičke baštine na području Crne Gore (“S kraja na kraj zaborava”), ističući okolnost da su Iličkovići naročito bili poznati kao izvrsni hirurzi.
„Ne samo da su vrlo lako otvarali grudni koš (bez sječenja rebara!) nego su umjeli da otvaraju i ljudsku lobanju i uspješno odstranjuju iz mozga čak i najsitnije čestice olova ili baruta“, podsjeća Nikolić.
Pišući o ovim crmničkim medicima, Nikolić ističe da su se „njihovim nevjerovatnim intervencijama divili i o njima pisali mnogi evropski vrhunski ljekari koji su tokom prošlog vijeka dolazili u Crnu Goru, a neke metode Iličkovića (kao otvaranje grudnog koša rastezanjem rebara) primjenjuju se odnedavno i u savremenoj hirurgiji“.
Sa tim u vezi sačuvan je i zapis Vuka Vrčevića, iz 1854. godine, koji se odnosi na jednu antiseptičku intervenciju Marka Iličkovića unutar grudnog koša. Evo Vrčevićevog opisa te intervencije:
“Crnogorski prvi ranar Marko Iličković sasu mu na tu ranu dvije oke vina bijelog pa ga uhvati i stade tresti, kao da se bačva isplakuje, pa pošto ga je nekoliko puta tako promuljao, nagnu ga na onu ranu te izruči vino, koje bješe pomiješano s krvlju, a nasu druge dvije oke čistog bijelog vina, te izapra grudnu duplju još jednom. Kad i treći put izapra vratilo se vino sa malo krvi pomiješano. Sada ga je ispod plećaka dobro utegao, a na ranu melem metnuo, koji je naravno dva puta na dan obnavljao. Za mjesec dana čovjek je ozdravio…“

Možemo li na kraju pretpostaviti da ovaj Vrčevićev opis u osnovi pruža podatke o praksi koja je primjenjivana još u antičko doba, a koja je u izolovanom crnogorskom ambijentu preživjela u relativno neizmijenjenom obliku sve do druge polovine devetnaestog vijeka, možda čak i do vremena Prvog svjetskog rata.

*1Iz Istorijskog leksikona Crne Gore str. 682

2*http://www.domaci.de/index.php -> ~ Istorija sveta ~

 

O nekim vidovima drevne medicine

 

U našem narodu još je živo sjećanje na poznate vidare (medike) Iličkoviće iz sela Gornji Brčeli. O njihovoj vidarskoj praksi pisala je Genevieve R.Ch. Meyer – Iličković, te podsjetila da su Iličkovići preporučivali crmničko vino pacijentima koji su imali probleme sa varenjem, nervnim sistemom, urinarnim sistemom, kao i probleme sa srcem i krvotokom, dok je rakija korišćena prilikom hirurških zahvata.
– Iako u to vrijeme nijesu raspolagali laboratorijama i modernim medicinskim pomagalima, tačno su uočili ljekovita svojstva crmničkog vina i spoznali da vrsta zemljišta utiče na njegov sastav, da vina sa nekog vinograda imaju blagotvorniji uticaj na određene bolesti od vina sa loza na drugom zemljištu. Tako su se crmnička vina “davala na recept”, ukazuje Genevieve R.Ch. Meyer – Iličković.Vinom ispirali grudni košGenevieve R.Ch. Meyer – Iličković ističe da “današnja medicina potvrđuje ta iskustva. Poznato je da vino sadrži razne minerale, fosfor, gvožđe, potasium, glycerinsulphur, calcium, zavisno od sastava zemljišta gdje su loze posađene”.
– Iličkovići nijesu mogli vršiti takve analize, niti su mnogo znali o mineralima već su iskustvom koje se prenosilo sa koljena na koljeno i svojim promatranjima dolazili do zaključka koje vino sa kojeg zemljišta ”odgovara” za neku bolest”, kaže Genevieve R.Ch. Meyer – Iličković.
Inače, crmnički medici, braća Mićo, Pero, Marko Iličkovići i na kraju, Mićov sin Niko, toliko su se bili pročuli sredinom devetnaestog vijeka da su, konačno 1862. godine postali i zvanični državni ljekari Knjaževine Crne Gore. Na ove „čarobnjake tradicionalne medicine“ posebnu pažnju obratio je Vitomir Nikolić u svojim istraživanjima antičke baštine na području Crne Gore (“S kraja na kraj zaborava”), ističući okolnost da su Iličkovići naročito bili poznati kao izvrsni hirurzi.
„Ne samo da su vrlo lako otvarali grudni koš (bez sječenja rebara!) nego su umjeli da otvaraju i ljudsku lobanju i uspješno odstranjuju iz mozga čak i najsitnije čestice olova ili baruta“, podsjeća Nikolić.
Pišući o ovim crmničkim medicima, Nikolić ističe da su se „njihovim nevjerovatnim intervencijama divili i o njima pisali mnogi evropski vrhunski ljekari koji su tokom prošlog vijeka dolazili u Crnu Goru, a neke metode Iličkovića (kao otvaranje grudnog koša rastezanjem rebara) primjenjuju se odnedavno i u savremenoj hirurgiji“.
Sa tim u vezi sačuvan je i zapis Vuka Vrčevića, iz 1854. godine, koji se odnosi na jednu antiseptičku intervenciju Marka Iličkovića unutar grudnog koša. Evo Vrčevićevog opisa te intervencije:
“Crnogorski prvi ranar Marko Iličković sasu mu na tu ranu dvije oke vina bijelog pa ga uhvati i stade tresti, kao da se bačva isplakuje, pa pošto ga je nekoliko puta tako promuljao, nagnu ga na onu ranu te izruči vino, koje bješe pomiješano s krvlju, a nasu druge dvije oke čistog bijelog vina, te izapra grudnu duplju još jednom. Kad i treći put izapra vratilo se vino sa malo krvi pomiješano. Sada ga je ispod plećaka dobro utegao, a na ranu melem metnuo, koji je naravno dva puta na dan obnavljao. Za mjesec dana čovjek je ozdravio…“Možemo li na kraju pretpostaviti da ovaj Vrčevićev opis u osnovi pruža podatke o praksi koja je primjenjivana još u antičko doba, a koja je u izolovanom crnogorskom ambijentu preživjela u relativno neizmijenjenom obliku sve do druge polovine devetnaestog vijeka, možda čak i do vremena Prvog svjetskog rata.

*1Iz Istorijskog leksikona Crne Gore str. 682

2*http://www.domaci.de/index.php -> ~ Istorija sveta ~

Kontaktirajte nas

Posaljite nam pitanja koja imate za nas