,,SAMO UKOLIKO JE MENTALNO ZDRAVLJE OČUVANO, SPOSOBNI SMO VODITI RAČUNA O SVOM FIZIČKOM ZDRAVLJU I BITI DOBRI U SVAKOJ SVOJOJ ULOZI” – dr Rebić

Naš sagovornik ovog puta bio je dr Mladen Rebić, ordinirajući psihijatar naše ordinacije.
Sa dr Rebićem smo razgovarali o njegovoj edukaciji, radnom iskustvu i aktuelnim temama koje se tiču mentalnog zdravlja.
O tome kako je aktuelni Covid uticao, a i dalje utiče na zdravlje pacijenata, kada je pravi trenutak da se obratimo stručnjaku, te šta možemo uraditi u cilju očuvanja i poboljšanja svog mentalnog zdravlja pročitajte u nastavku teksta.

Da li nam za početak možete reći nešto o sebi?
-Zašto baš medicina (psihijatrija) ?
-Rođen sam 1979. godine u Tuzli. Danas živim i radim u Baru, oženjen sam, otac sam jednog djeteta. Specijalističke studije iz psihijatrije sam završio sa odličnim uspjehom janura 2014. u Beogradu, pa počeo da radim kao psihijatar u Centru za mentalno zdravlje Bar. Uz intezivan rad trudim se i da budem u toku sa aktuelnim dešavanjima i dostignućima iz moje profesionalne orijentacije. Takođe sam, psihoterapeut pod supervizijom Racionalno Emotivno Bihejvioralne Terapije, pridruženi centar Instituta Albert Ellis u Beogradu.

Gdje ste sve radili ?
-Pripravnički staž nakon završenih studija medicinskog fakulteta sam obavio u Opštoj bolnici u Baru, pa radio kao doktor medicine u Domu zdravlja Bar i Hitnoj medicinskoj pomoći u Baru, što je bila odlična osnova za moj dalji rad nakon specijalističkih studija iz psihijatrije. 

Prije što počnemo sa pitanjima koja će biti korisna za čitaoce, moram Vas pitati da li Vam je teško da odvojite privatno od poslovnog? Da li i koliko priče pacijenata utiču na Vas s obzirom na to da se na svakodnevnoj bazi suočavate sa najvećim životnim borbama ljudi? Da li uspijevate ostaviti svoj posao iza vrata ordinacije?
-Svaki čovjek, nezavisno od toga čime se bavi i stepena odgovornosti,  nosi određene aspekte svog  posla sa sobom kući. To je neizbježno. Ali da bih bio dobar  suprug i požrtvovan otac, trudim se da pronadjem balans, i da što manje dozvolim da zahtjevan  posao kojim se bavim negativno ne utiče na moj privatni život. U radu sa pacijentima nastojim da ih prihvatim kao cjelovite ličnosti, koje pored svojih psihičkih tegoba imaju i drugi zdravi dio, koji takođe treba osnažiti.

 

Nerijetko čujemo da je posao psihijatra jedan od najtežih i najstresnijih. Ako biste imali priliku da ponovo birate, da li bi Vaš izbor ponovo bila psihijatrija?
-Stresno definitivno jeste, i kao što sam rekao, svaki posao nosi određene teškoće sa sobom, ali i pozitivna dešavanja, uz više ili manje  satisfakcije,  koje doživljavam kao vjetar u leđa za dalji rad. Dosta je teških životnih priča ljudi koji mi se obrate za pomoć, teških odluka i saopštenja…
Ukoliko bih imao priliku ponovo birati, vjerovatno  je da bih pogledao na stvari iz više uglova, ali ipak mislim da se dobro snalazim u ovom poslu.

 

Živimo u društvu iskrivljenih shvatanja. Jasno se da primijetiti neprijatnost i nelagoda koju pacijenti osjećaju pri dolasku kod psihijatra upravo zbog ustaljenih predrasuda i stereotipa. Kako to komentarišete?
-Često se suočavamo sa stigmatizacijom ljudi koji imaju psihičke probleme. U prirodi čovjeka leži i sklonost da se dopadne društvu, te da društvo odobri ono što on radi i kako se ponaša. Uzrok nelagodnosti često je i upravo ta osuda društva…

 

Sudeći po Vašem iskustvu, koliko se situacija sa odlaskom kod psihologa ili psihijatra promijenila i mijenja kroz vrijeme? Da li se u poslednje vrijeme pacijenti češće odlučuju za odlazak kod psihijatra u odnosu na period prije?
-Situacija se definitvno mijenja u pozitivnom smjeru. U današnje „moderno“ vrijeme velika je potreba za psihološkom, psihoterapijskom i psihijatrijskom podrškom. I dalje postoje predrasude, ali ne onako kako je bilo ranije.

 

Koji su najčešći pokazatelji da nam je za rješavanje problema ipak potrebna stručna pomoć?
-Trenutak kada primjetimo da nam se životni ritam promijenio, kada se čini da prodica i prijatelji ne mogu u potpunosti  pomoći… Nelagoda i strepnja u svakodnevnom funkcionisanju često nas upozoravaju da treba da se obratimo stručnjaku. Česti simptomi javljanja psihijatru su nesanica, strah, strepnja bez jasnog razloga, dugotrajna tuga, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, otuđenje od realnosti i sl.

 

Sa kojim problemima Vam se ljudi najčešće obraćaju?
-Najčešće mi se ljudi obraćaju zbog reaktivnih stanja kao što su: gubitak dragih osoba, osujećivanje, različite frustracije, problemi u partnerskim odnosima, stres na poslu i sl. Često se manifestuje depresivnim raspoloženjem, različitim oblicima straha i anksioznosti kao što je npr panični poremećaj, oblicima drugih zdrastvenih anksioznosti… Porodica najčešće usmjerava svoje najmilije psihijatru zbog bolesti zavisnosti i teških psihotičnih poremećaja.

 

Nedovoljna briga o mentalnom zdravlju umnogome utiče na fiziološke procese u oranizmu, kao i na sam kvalitet života. Kako komentarišete ovu tvrdnju?
-Složio bih se sa ovom tvrdnjom. Kako se u slučaju povišenog krvnog pritiska obratimo internisti, u slučaju problema sa kožom obratimo dermatologu, tako je neophodno voditi računa o mentalnom zdravlju i obratiti se stručnjaku kada primjetimo da imamo psihiči problem. Samo ukoliko je mentalno zdravlje očuvano, sposobni smo voditi računa o svom fizičkom zdravlju i biti dobri u svakoj svojoj ulozi.

 

Da li Vam se pacijenti uglavnom obraćaju u trenutku kulminacije bolesti (problema) ili se pak u većini slučajeva jave na vrijeme?
-Nažalost, u većini slučajeva se obraćaju u trenutku kulminacije bolesti, ali u poslednje vrijeme sve češće dolaze i da unaprijede svuju ličnost, promjene obrasce neadaptivnih odgovora na stresore.

 

S obzirom na to da se psihijatrija i dalje istražuje, da li Vam se nekad u Vašoj praksi desilo da niste mogli prepoznati problem?
-Dešava se. Pogotovo, ukoliko pacijent ima kombinaciju simptoma različitih bolesti i stanja koje je potrebno pratiti mjesecima da bi se dala tačna dijagnoza, tj potrebno je vrijeme. Liječenje se prilagođava pacijentu, metod se bira nakon pažljivog upoznavanja i ispitivanja. Psihijatrijska bolest nekad može da bude posljedica i drugih bolesti koje se ne liječe psihijatrijski već neurološki, internistički, hirurški, pa je važno provjeriti opšte stanje pacijenta i odabrati pravu terapiju.

 

Kojoj terapiji biste dali prednost, individualnoj ili grupnoj?
-Na osnovu dosadašnjeg  radnog iskustva i ličnih kompetencija u većini slučajeva bih dao prednost individualnoj terapiji jer se ona tokom mog rada sa pacijentima pokazala djelotvornijom. Ne smijemo zaboraviti heteroanamnestičke podatke porodice, prijatelja i u individualnom radu koji su neophodni u toku dijagnostike i praćenja psihičkg stanja pacijenta. Vjerovatno je da bi psihoterapeuti koji se bave grupnom psihoterapijom istoj dali prednost na argumentovanoj osnovi. Važna je saradnja sa kolegama drugih psihoterapeutskih orijentacija, kao i lični izbor pacijenata, odnosno njegove preference za odluku u daljem planu liječenja.

 

S obzirom na to da se u svojoj praksi služite i psihoterapijom a i terapijom lijekovima, koju preferirate? Koja se, sudeći po Vašem iskustvu, pokazala efikasnijom?
-Svakako da terapiju prilagođavam kliničkoj slici i mogućnostima pacijenata. Ukoliko je slučaj rješiv razgovorom, svakako da neću propisivati lijekove, već se odlučujem za psihoterapiju. Međutim često je potrebno i kombinovano liječenje, farmakoterapija i psihoterapija.

 

Koji su najefikasniji mehanizmi borbe sa stresom?
-Često pacijenti svoje teške psihičke simptome doživljavaju kao direktnu reakciju na stres ne primjećujući sopstvene iracionalne obrasce razmišljanja povodom stresnih situcija. To može biti meta našeg djelovanja gdje utičemo na promjenu iracionalnih obrazaca razmišljanja u korisne, logične, samopomažuće, čime se intezitet reakcije na stres snižava na zdrav, funkcionalni nivo.

 

Živimo u vremenu tehnološke revolucije i ekspanzije novih medija. Nije nam stran pojam – zavisnost od inteneta. Kako komentarišete toliku prisutnost na društvenim mrežama i potrebu da se svaki životni korak predstavlja virtuelnom svijetu? Da li je predstavljanje života savršenim zapravo kompenzacija nekih životnih nezadovoljstava?
-Složio bih se sa tim. Činjenica je da živimo u vremenu tehnološke revolucije. Kako bismo išli u korak sa vremenom, neizbježno je da budemo uključeni u aktuelna dešavanja i koristimo društvene mreže za stvari kojima su one prvobitno i namijenjene. Neophodno je održavati balans i ne dozvoliti da društvene mreže donesu više štete nego koristi.

 

Ne možemo a da se ne osvrnemo na aktuelnu situaciju oko virusa. Koliko su po Vašem mišljenju period izolacije i preventivne mjere zaštite uticale, a i dalje utiču na mentalno zdravlje pacijenata?
-Aktuelna situacija oko virusa je uticala a i dalje negativno utiče na mentalno zdravlje ljudi. Ovdje bih naglasio da je ograničavanje slobode ljudi, preplavljivanje neadekvatnim informacijama iz medija i slično  dovelo do ispoljavanja cijelog spektra psihičkih problema povezanih sa zdrastvenom anksioznošću, npr panični poremećaj, hipohondrijaza, somatoformni poremećaji…

 

 

Za kraj, koji bi bili Vaši savjeti za očuvanje mentalnog zdravlja?
-Čitanje kvalitetne literature, ograničavanje stresnih informacija na razuman nivo, uz fizičku aktivnost, zdravu ishrana, pronalaženje hobija, druženje… Ponekad i male promjene u dnevnoj rutini i aktivnostima donose značajne rezultate.
Važno za mentalno zdravlje je bezuslovno prihvatanje sebe, zatim i rad na sebi!

Intervju vodila: Jasmina Struga