Štampa

VLADISLAV PAVIĆEVIĆ

PISAC MEĐU STOMATOLOZIMA, I OBRNUTO
 
VLADISLAV PAVIĆEVIĆ je najproduktivniji pisac našeg grada svih vremena. Publikovao je 40 knjiga, u različitim žanrovima, od aforizama i poezije do romana, i upravo ta činjenica njegovo bogato stvaralaštvo čini predmetom kontraverznih reakcija. Rođen je u Lalevićima kod Danilovgrada, ali već nekoliko decenija živi u Baru. Osim po izuzetno bogatom književno-publicističkom radu, ostao upamćen i po zaista žestokim novinskim polemikama sa tadašnjim predsjednikom Udruženja "Ars Antibari" 1999. godine.
 
- U pjesnički svijet ste ušli kao DIV Pavićević. Iz tog perioda ostale su  "Vertikale", zbornik perspektivnih pisaca tog vremena. Kako danas gledate na sve to?
- "Vertikale" su prva barska knjiga štampana poslije zemljotresa. Prije tridesetak godina, neko ko nije bio renomirano ime u svijetu književnosti nije mogao da objavi knjigu. Mi smo u Baru bili nešto kao pjesnička avangarda, a zbornik je nastao kao zbir stvaralaštva perspektivnih pjesnika tog doba, što je vrijeme i pokazalo, jer je većina od njih i do danas uspješno opstala u svijetu književnosti i kulture uopšte. Milo Kralj, kao Baranin i pisac kome su barski motivi opredijelili pjesnički put, bio je recenzent tom zborniku. On je vjerovao u budućnost mladih pjesnika. U to vrijeme sam objavljivao zajedno sa bivšom suprugom Draginjom, otuda i DiV (Draginja i Vlado - prim. aut.) Pavićević. Zvanično, štampanje "Vertikala" je djelo tadašnjeg Književnog kluba Bar, čiji sam bio osnivač. Inače, prije ovog Zbornika imali smo već 1977. godine objavljen "Izbor radova"članova Književnog kluba.
 
- Kao što ste spomenuli, osnivač ste Književnog kluba Bar. Zašto je njegov rad prestao?
- Radio sam u Švajcarskoj kao stomatolog. Uporedo sam bio dopisnik "YU Novosti". Pošto me je nostalgija tjerala da se vratim u Crnu Goru, a obećan mi je posao u Baru - ja sam došao. Kako je to običaj kod nas, od posla nije bilo ništa. Čekao sam naredne tri godine. To me nije hendikepiralo da nastavim sa novinarskim i književnim radom. Ali, zatekao sam nešto nepojmljivo - ja startujem kao amater, bez obzira šta i koliko sam tamo u tuđini uspio! Svako čuva stečene pozicije. Upravo me zatečeno stanje izazvalo da se borim za čiste račune, sa ubjeđenjem da u književnosti nema amaterizma, a da među nekim piscima ima amaterskog pokrivenog profesionalizmom. Pokušao sam da objavim po koji prilog, preko postojećih listova i časopisa, ali nailazim, bar u Crnoj Gori, na bedem. Krenuo sam zaobilaznim i težim putem. Odlučan korak je bio osnivanje Književnog kluba Bar. Okupio sam jedan broj mladića i djevojaka raznih zvanja i profesija, pa čak i one bez profesije - koji su se bavili pisanjem. U Baru, te 1976. godine praktično nije bilo skoro nikakvih kulturnih dešavanja, osim poneka bioskopska i rijetko pozorišna predstava. KK Bar je postao mali centar kulture, koji je organizovao česte književne večeri i susrete sa poznatim piscima, kao i veliki broj posjeta kolegama u Crnoj Gori. U međuvremenu smo preuzeli organizovanje manifestacije "Crvene košulje",a promociji "Vertikala" prisustvovalo je oko dve hiljade gledalaca. Odmah poslije zemljotresa sam morao da pođem u Titograd zbog posla, ali sam i dalje bio prisutan u Klubu. Poslije raspada Jugoslavije, KK Bar je samo formalno egzistirao.  
 
- Inicijator ste i organizator književnih manifestacija, među kojima je i Festival pod Starom maslinom. Čime je bila inspirisana ta manifestacija?
- Kao i sve velike stvari, ispalo je spontano. Grupa pisaca za djecu: Dušan Đurišić, Milenko Ratković, Dragan Radulović, Dragica Tomas - glumica, i ja kao predstavnik Književnog kluba Bar, zakazali smo razgovor sa sekretarom KPZ Bara, Brankom Vojvodić. Na tom sastanku izabran je Organizacioni odbor, a na sljedećem već i Statut, Program i naziv manifestacije "Susreti pod Starom maslinom". Nije se mnogo promijenilo od tada. Prvih godina učesnici su bili volonteri i nije pomena bilo o honoraru. Tada je to trajalo po jedan dan. Ljudi su dolazili o svom trošku. Utvrdili smo i konkurs literarnih i likovnih radova na temu "Mir, ljubav, prijateljstvo", ali je posljednjih godina to nekome zasmetalo, pa je izmijenjeno.
 
- Međutim, Vas nema među nagrađenima na toj manifestaciji?
- Nerado govorim o nagradama jer su to, najčešće, mutna posla. A o ovoj nagradi najbolje je pitati sadašnje organizatore. Ja ne verujem žirijima i predlagačima. Sve nagrade su manje-više namjenske i namještene, pa se dodjeljuju mimo zasluga i kriterijuma. U tom i takvom vrzinom kolu nije mi žao što se ne vrti moje ime. Najdraža mi je nagrada što ta manifestacija živi.
 
- Obično, Vaše ime se vezuje za hiper-produkciju djela. Da li biste to pojasnili?
- Ta riječ je uzeta u negativnom kontekstu kada sam ja u pitanju, i potiče od jednog mog kolege, koji je tada rekao da ja "štancujem" knige. Ja ne dijelim to mišljenje, mada sam im rekao da oni ni to ne umiju da rade - "štancujte" i vi! Jednostavno, ili umijete i možete, ili ne - da stvarate. Istina je da me ima u dosta žanrova. Kako postižem? Čovjek je đavolov proizvod i, kako se kaže, sve se može što se želi, ako si spreman na mnoga odricanja. Od ležanja ispod grane imate samo hladovinu. Već četrdeset godina sam u književnosti i iza sebe imam četrdeset knjiga. Uporno sam radio, ali dobrim djelom uspio sam i zahvaljujući podršci supruge Bosiljke. Mislim da je nezahvalno da ikome objašnjavam moj broj knjiga. Imam 76 godina, u kreativnoj sam formi, osjećam zadovoljstvo za dosad učinjeno. Žao mi je što nijesam i više.
 
- Da li ste sve objavili što ste do sada uradili?
- Nijesam sve objavio. Ima još desetak rukopisa koji čekaju na red. Nedavno sam završio dva romana sa tematikom iz Drugog svjetskog rata, a i zbirka pjesama je kompletirana. "Otočje duha" čeka svoj drugi dio, kao i "Obzorja - ja o drugima".
 
- Sve Vaše knjige je štampala Sekcija pisaca radnika Crne Gore. Je li slučajno što ste Vi presjednik te organizacije?
- Vi pravite insinuacije na moj položaj u toj organizaciji. Na Izbornoj skupštini izabran sam za predsjednika 1982. godine i stalno mi je produžavan mandat, dok nijesu ustanovljene NVO. Nijesu mi sve knjige štampane u Sekciji pisaca radnika CG, ja sam mnogo prije izdavao. Jesam osnivač i predsjednik, ali zašto me ne pitate o rezultatima i uspjesima? Ta Sekcija je pružila priliku svakome ko je imao rukopis i omogućila mu je da ga štampa. Autor nikada nije morao, kao danas, da razmišlja o finansijskim momentima i da to bude presudno u njegovom stvaralaštvu. Iza nas je i manifestacija "Pjesnička riječ prugom Beograd- Bar". Od 1985. godine imamo sopstvenu izdavačku djelatnost, i do danas je objavljeno nekoliko stotina knjiga! Od 1995. godine dodali smo joj prefiks NVO, ali se i dalje ništa bitnije nije promijenilo. Ja sam još predsjednik i jedan od urednika te asocijacije, i borim se da svaki pisac može da objavi svoje djelo kod nas. Bez obzira kako drugi okretali istinu i pravili nekorektne paralele, meni je satisfakcija da su kvalitetni pisci potekli od nas, a kasnije svoju potpunu afirmaciju nalazili u UKCG. To je bio kao prelaz u viši razred.
 
- Posljednjih godina javljali ste se u medijima sa kontradiktornim stavovima o mladim piscima i pjesnicima. Bili ste pristalica tada mlade pjesnikinje Dragane Rukavine, a u isto vrijeme žestoko kritikovali postojanje njenog matičnog Udruženja "Ars Antibari" i časopisa "bARS"? Te polemike se još pamte.
- Ne, to nije tačno! Dragana je došla kod mene, kao uostalom i drugi koji su željeli da čuju moj sud. Iza mene je osamdeset kritika i recenzija. Uvijek sam bio tu da podržim mlade i kvalitetne ljude, i da im pomognem u počecima. Ja nijesam kritikovao to udruženje! To je bio spor druge vrste, između mene i predstavnika te organizacije, koji su me preko "bARSa" napali i dovodili u pitanje moje obrazovanje i pismenost. Klub i Udruženje nikada nijesam dovodio u ravan sa pojedincima sa kojima sam bio u konfliktu. Svaka riječ koja mi se doda u tom kontekstu je iskarikirana, i ima težnju da potpiruje neke privatne konflikte koji su odavno prevaziđeni. Sada su to vrlo uspješni ljudi čiji rad ja cijenim, a evidentno je da mladost pravi greške. Dragani sam pripremio i štampao dvije knjige dok je bila član "Ars Antibarija". Mene niko nije zvao da budem njihov član, a da jesu - pristao bih. Ja sam njihovog predsjednika Željka Milovića tada zvao da svi pristupe našem udruženju, ali je on odbio.
 
Olivera Mašanović, "NBN", 2008.