Štampa

Mona Vilson

Autor Super User. Posted in BIOGRAFIJE

Mona Vilson je bila u Crnoj Gori u godinama njene najveće pogibije, ranjavanja i nemaštine. Obilazila je bolesne, nemoćne, gladne i pružala svakome ruku. Njena misija na prostorima Crne Gore je danas zaboravljena. Ovom prilikom objavljujemo priču o ovom humanisti koji je ostao upamćen u pričama našijeh predaka iz Virpazara, Cetinja, Danilovgrada i drugijeh mjesta Crne Gore.

Kad bi se vrnuli pedeset godina nazad, u opštini Danilovgrad, nesuđenoj crnogorskoj prijestolnici, mogli bi smo čuti priče o mladoj bolničarki iz Kanade Moni Vilson, koja je u Misiji Američkog Crvenog Krsta boravila u ovom mjestu dvadesetijeh godina prošlog vijeka. Tada je Crna Gora bila raspolućena. Nakon borbi u Prvom Svjetskom Ratu, umjesto slobode i priznanja, dočekala je bijedu, poraz i gubitak nezavisnoti i države. Austrijsko-Ugarsku vojsku zamijenile su trupe Srbijanskijeh vojnika, da bi nakon Formiranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, te trupe preimenovale u trupe Kraljevine SHS, đe Crna Gora nije imala ravnopravan status, nakon ukidanja njenijeh institucija nakon nelegalne i nelegitimne Podgoričke Skupštine koja je održana 1918. godine.  
Mona Vilson je rođena u Torontu 1894. godine.  Upisala je u Torontu - Havergal Ladies' College 1909. godine. Za vrijeme studija, više od četiri godine provela na praksi u američkom gradu Baltimoru, kao medicinski radnik, odnosno, bolničar.  Neposredno nakon diplomiranja, 1918. godine,  priključila se Američkom Crvenom Krstu i odmah pošla u Francusku. Sa ciljem da pomogne bolesnim i nemoćnim, otišla je prvo u ruski grad u Sibiru -Vladivostok, đe je provela više od osam mjeseci. Potom odlazi u Albaniju, đe se suočava sa humanitarnom tragedijom. U udaljenim planinama otvara ambulante i obilazi stanovništvo.
U Aprilu 1920. godine dolazi u Crnu Goru i započinje misiju pomoći narodu  u više mjesta. Obilazi više hiljada siročadi, majki sa đecom... Pomogla je u osnivanju više ambulanti u Nikšiću, Viprazaru, Danilovgradu, Kolašinu, Cetinju.... O svom boravku vodila je dnevnik, koji je poslužio kanadskom piscu Daglasu Baldvinu  da o njoj napiše knjigu  - ONA SE ODAZVALA NA SVAKI POZIV.
Mona Vilson je tokom svog poravka u Crnoj Gori vozila sanitetsko auto ( na prvoj slici ), što je i prvi slučaj da je jedna žena bila vozač na crnogorskom tlu.  Iz njene zbirke fotorafija, web site je izdvojio fotografiju na kojoj je Mona Vilson napisala posvetu sljedeće sadržine. OVA ZENA NA SLICI JE PJEŠAČILA ČETIRI MJESECA I PREŠLA VIŠE STOTINA KILOMETARA DA BI DONIJELA SVOJE DIJETE U DISPANZER NA LIJEČENJE. ( slika ispod )
Mona Vilson je bila omiljena među Crnogorcima, a posebno među Crnogorkama. U nekijem mjestima su je smatralim božanskijem čeljadetom.  Voljeli su je, jer je među prvijema pokazala humanost i pružala utjehu i zaštitu u godinama kada je Crna Gora proživljavala najteže trenutke u svojoj istoriji. O boravku bolničarke Mone Vilson, ne postoji ni jedan sačuvani podatak u Crnoj Gori. U pojedinijem mjestima Crne Gore sačuvale su se priče o Moninom boravku, kao i boravku drugijeh medicinskih radnika na područjima Crne Gore. Sa smrću naših predaka, umrla je i priča o ovoj ženi u bijelom.
Mona Vilson se iz Crne Gore vrnula u Toronto 1922. godine, da bi godinu danas kasnije postala Šef Crvenog Krsta u kanadskoj provinciji Ostrvo Princa Edvarda. Godine 1933. postala je i Provincijski Direktor za Zdravstvo.
Imala je zapaženu ulogu u zbrinjavanju i liječenju Kanađana u Drugom Svjetskom Ratu. Penzionisala se 1961. godine. Umrla je 1981. godine.

Dobitnik je mnogijeh nagrada i priznanja, među kojima i nagrade Slavuj Firence - 1963. godine, Dabrove Nagrade - 1957. godine i mnogijeh drugih.
 
 MONA VILSON - DANI PROVEDENI MEĐU CRNOGORCIMA

Kanadski pisac Daglas Baldvin, u svojoj knjizi - ONA SE ODAZVALA NA SVAKI POZIV, piše o Moni Vilson i njenom boravku u Crnoj Gori. Koristio je i dnevnik koji je Mona Vilson vodila tokom svijeh svojih putovanja po svijetu. Na samom početku poglavlja Balkanska Avantura, Mona primjećuje prve karakteristike Crne Gore. To su visoke planine koje su pružale zaštitu od napadača, ali u isto vrijeme - te strme i šiljate krečnjačke stijene prinosile su malo hrane. Naziralo se samo par malijeh plodnijeh dolina. Ostala zemlja, prepuštena suši, bila je jalova. Pšenična polja su bila veličine kao  podina na kojoj se nalazi recimo zgrada u Torontu. Najveće bogastvo seljaka bila su krda ovaca i koza koja su se napasala na strmim podinama planina.
Kada je Američki Crveni Krst (u daljem tekstu ACK) došao u Crnu Goru krajem 1918. godine, naišao je na situaciju nalik onoj u Albaniji. Pustoš rata ostavila je čeljad bez odgovarajuće hrane. Takođe, većina čeljadi je bila oskudno obučena.
Razne bolesti su se širile, kao što su - malarija, tuberkuloza, tifus, parazitske bolesti i oboljenja kože. Na milost je prepušteno i oko 20 hiljada siročadi koja su bila bez zdravstvene zaštite. Đeca su imala nadute stomake ( simptomi malarije ili gladovanja ) koji su se nazirali kroz njihove prnje. Očajnički su tražili hranu.
Cijela zemlja je imala lošu. zdravstenu zaštitu. Nađena je samo jedna civilna bolnicu, koja je bila opustošena od Austrijanaca. Bolnica na Cetinju je imala 14 domaćijeh ljekara. Nije bilo bolničara. Ljekari su bili loše obučeni....
Nalik kao u Albaniji, zapadni pogledi o zdravstvenoj zaštiti su svuda u Crnoj Gore  bile strani i određeni sujevjerjem. Majke su svoju tek rođenu đecu vezivale čvrsto u uske jaslice, jer je bilo vjerovanje da će im onda noge rasti pravo.
Crnogorska čeljad su vjerovala da śeverni vjetar donosi bolest, usljed čega su svi prozori i otvori na kućama bili čvrsto zatvoreni tokom cijele noći . U cetinjskoj bolnici, pacijenti su zahtijevali da sa svi prozori zatvaraju noću. Ta praksa je prekinuta kada je jedan od ljekara ACK zaprijetio da će otpustiti svakog pacijenta koji zatvori prozor noću.
U Crnoj Gori, tinta za pisanje je korišćena za liječenje opekotina, paučina za rane koje krvare, a žvakanje duvana se smatralo lijekom za rane od metaka.
Godine 1920. ACK je odlučio da pod hitno pošlje ekipu ljekara i zdravstvenih radnika koji bi pomogli đeci i spriječili dalja širenja teškijeh bolesti. Za glavnog Komesara za Crnu Goru imenovan je Pukovnik Džekson, za direktora zdravstva Dr. Tomas Dobins. Odlučeno je da se otvore ambulante u Nišiću, Virpazaru, Podgorici, Cetinju i Kolašinu....
Mona Vilson je doputovala u Crnu Goru iz bolnice u Kotoru, zajedno sa Marionom Gordonom i Barbarom Mekleod. Uputila se u centar ACK u Virpazaru. Virpazar je bio malo selo u kojem je Mona prebrojala 23 kuće. Od ovog mjesta je zavisio cio region, đe je bitisalo oko 10 hiljada ljudi. Čeljad  su bila vrlo siromašna. Kuće su bile od dasaka i slame, prepune članova familije i životinja. Smrtnost je bila ogromna, skoro svuda je vladala tuberkuloza. U Virpazaru je postojao samo jedan doktor koji je bio vrlo necijenjen i naplaćivao je vrlo skupo svoje usluge.
Mona je zajedno sa prevodiocem počela da obilazi i pośećuje okolna sela. Prilikom pośeta, Mona je nailazila na neviđeno gostoprimstvo u kućama. Posluđivali su joj vino, sirovu pršutu, stelju, jaja, kavu, kozji sir. Crveni Krst je bio prezadovoljan Moninom misijom, pa je u jednom izvještaju Šef Bolničarki za Crnu Goru, Sofija Nelson napisala: " Ja sam ushićena rezulatima koje je ona postigla. Ona je dobrodošla u svaku kuću u selu. Čeljad traže o nje svaku moguću pomoć".
Mona Vilson je 1921. godine prva osnovala i organizovala Centar za Majke u Crnoj Gori. U Centru je došla 31 majka da bi učile o zdravlju, higijeni i pravilnoj brizi o đeci. Toga dana, kada su se žene okupilie u Centru, to je bio prvi put da su se žene tog okruga srele i upoznale.
Jedan od najtežijeh zadataka je bio razbiti neke predrasude, stare navike i običaje kod naroda. Postojalo je vjerovanje da bebe ne treba kupati ili im rezati nokte do navršene prve godine života, jer se smatralo da dijete onda neće rasti.
Crnogorke su vrlo brzo prihvatile Monine savjete i svaki put prilikom Moninog pojavljivanja isticale su svoju đecu, pokazujuću da ih pravilno oblače i vode brigu o njihovoj čistoći i ishrani.
Za vrijeme svog boravka, Mona je demonstirala svoju snalažljivost, oštroumnost i izdržljivost. Vozila je sanitetsko auto i često prilikom problema sa autom, znala je da sanira vrlo brzo neki problem na gumama ili motoru. Jednom prilikom, naišla je na barikade koje su postavili komiti. Iako je bio mrak, nije se uplašila, a komiti koji su se u to vrijeme borili protiv federalnih snaga Kraljevine SHS su je puštili neozlijeđenu. Često je odlazila na slave u crnogorske domove i postala vrlo bliska sa narodom.
Nakon više mjeseci boravka u Virpazaru, Mona Vilson odlazi u Danilovgrad. Radila je u Prihvatilištu za siročad koje je bilo podignuto na obližnjem brdu. Muška đeca su učila zanate za tesare, obućare, električare, mehaničare, alatničare, krojače ( đe je bilo i najmanje upisanih đaka, jer se smatralo da je to zanimanje za žene ). Ženska đeca su učila za šnajdere, kuvare i pletivače.
Mona se u Danilovgradu brinula o 25 đevojki, starosti od 10 do 16 godina. Osim toga, Mona je u ovoj crnogorskoj nesuđenoj prijestolnici vodila brigu i o 16 bolesnika koji su imali plućne pneumonije. Liječila je i oko 170 siročadi koji su obolijevali za vrijeme njezinog boravka.
Mona Vilson je napuštila Crnu Goru 1922. godine.  Time i napušta Evropu. Italijanski Crveni Krst joj je dodijelio zlatnu Medalju. Ruska Organizacije Bijeli Rusi odlikovala je Ordenom Dana ( za pomoć Rusima u Raguši.) Crna Gora joj nikad nije dodijelila nikakvo priznanje. Posljednja Crnogorka koja se sjećala Mone umrla je devedesetih.