BABICA DRITA

 
Noćna mora svake mlade djevojke započinje samim pominjanjem porođaja. Ovo je priča o ženi koja je pomogla da se rodi 20.000 beba, i još uvijek joj je dječiji plač najljepša muzika. Babica DRITA NIKOČEVIĆ u porodilištu Opšte bolnice u Baru radi gotovo 36 godina.
 
- Kako ste uopšte postali babica, i odakle Vi u Baru?
- To je bila želja mog oca, Muse Dulovića, koji je bio medicinski radnik. Školovao se u Veneciji, gdje je radio 5-6 godina, poslije je završio višu školu u Tirani, a zatim je došao u Ulcinj. Ovo je malo i porodična tradicija, jer je očeva tetka bila babica, doduše, neškolovana. U barskoj bolnici sam od 1972. godine. Primio me je jedan veliki čovjek, koga jako poštujem i volim, dr Žarko Ivanović. U to vrijeme, radili su on i dr Marija Mijović. Prvi porođaj odradila sam sa babicom, pokojnom Olgom Šehović, koja me je prihvatila ne kao koleginicu, već kao svoje dijete. Od nje sam puno naučila. Bile su tu Katina Medigović, Antonija Marković, babica Koviljka Tomanović, Olga Srzentić, Mileva Martinović Petranović, Mirjana Dajović, Fevzija Haverić, dr Šuajb Resulbegović... Danas sam veoma ponosna na svoje koleginice - Katarinu Mašić i Vinku Šećković, prave su moje nasljednice. Sve su dobre, sestre u dječijem boksu takođe - Gaga, Behija, Jelica... Svi smo kao velika porodica, i to je stvarno tako. 
 
- Radite 36 godina. Je li ljubav prema poslu ostala ista?
- Od prvog dana zaposlenja radim u smjenama. Nekad se dežuralo 24 sata. Ali, kad dođem na posao, zavirim u dječiji boks i vidim bebice - umora nema. I kad bih ponovo birala, izabrala bih isti posao. A kad bi me neko, u slobodno vrijeme, zvao da pomognem pri porođaju, imala sam razumijevanje muža i zaove, za koju mogu reći da je majka moje djece. Kad sam išla na posao, poljubim sina da mu ostane otisak od ruža, da to ujutro na ogledalu vidi. Stalno me pitao: "mama, kad ćeš da budeš moja mama". Kako su žene u komšiluku bile domaćice, on je govorio kako svi imaju mamu, samo on nema mamu. 
 
- Mnoge žene ovdje dođu sa strahom, pod bolovima... 
- Ne dam ženama za pravo da govore kako ih boli, jer poslije toga postaju nešto najveće na svijetu, nešto uzvišeno - majka. Svakoj ženi preporučujem što više djece, jer oni su veliko bogatstvo. Svako dijete je srećno na svoj način. Ne valja misliti: "neću moći da ga podižem i školujem", jer kad se ono rodi i prvi put zaplače - njegov je svijet. Svakom djetetu, po onoj staroj uzrečici, poželim da je živo i zdravo i da ga Bog čuva. Ja tačno znam koja beba plače u boksu, jer se razlikuje plač muškog od ženskog djeteta, drugačije plaču kad su bolesni...
 
 - Jesu li tačne priče da ženske bebe odmah zaplaču, a muške ne, i da djevojčice požure da se rode, a dječaci "probijaju" termine?
- Apsolutno! 
 
- Nekad je od Vašeg znanja i prisebnosti zavisio život majke i bebe.
- Sad ima više ljekara, mada je brojnim ženama dovoljno da babica bude pored njih. Nema tih para, te kuće i bogatstva koje mogu da se uporede sa osjećajem da sam prva dotakla to dijete. Svaku bebu, čim se rodi, ja poljubim. Ne čekam da ih okupaju, samo ih obrišem. Nikad nisam bila bolesna, dobila herpes ili bilo što. Za 36 godina, prvo i jedino bolovanje otvorila sam 19. marta prošle godine, kad sam operisala žuč. A bilo je teških momenata, kad srce silazi u pete - okrenete se oko sebe, vidite ljekare, koleginice - i nastavite da radite. Svakog trenutka mora se biti priseban, jer morate da mislite kako da pomognete ženi. Sad je mnogo toga drugačije nego kad sam počinjala. "Baby friendly" metod se primjenjuje kod nas. Bebe su poslije porođaja smještene uz svoje majke, a otac može slobodno da prisustvuje porođaju.
 
- Ima li puno slučajeva da očevi prisustvuju porođajima?
- Ima ih, ali često završe ispod stola. Evo skoro, jedan Kinez je prisustvovao porođaju. Taman se okrenem - a on pade u nesvijest. Jedva smo ga osvijestili.
 
- Koliko ste žena porodili otkad radite?
- Pa, jedno 20.000 jesam sigurno. Jedan gradić mali, kao Ulcinj recimo. Prije su u Bar dolazile žene iz Kotora, Budve, Petrovca, Ulcinja, Ostrosa... Danas, u Ostrosu rijetko koja rađa treće dijete.
 
- Bilo je i beba koje su majke ostavljale?
- Nema toga već četiri godine, tada je bio zadnji takav slučaj. Mi se vežemo za tu djecu, evo, npr. mali Nemanja, bio je ovdje 11 mjeseci i 20 dana. Zvao me je mama. Sve smo mu kupovale poklone, mazile ga. Kad su ga usvojili, svima je bilo teško. I danas, njegovu sliku čuvam sa slikama moje djece. Teško je vidjeti da majka ostavlja dijete. Boli te, ali ne možeš da nađeš zajednički jezik, da - ako ništa - objasniš da će joj to dijete, kad tad, kao majci, čašu vode dati. Strašno je to, imali smo slučajeva da majka ostavi dijete zato što neće njeni roditelji da je prihvate. Bilo je i slučajeva da stupim u kontakt sa ocem, i on dođe i vidi bebu. E, da vidiš kako se vežu! Dosta ih je otišlo odavde, pa pravo kod matičara! Mi im pričuvamo bebu nedjelju dana, dok sve ne završe...
 
- Kako je bilo kada ste, recimo, saopštavali ocu da mu se rodila četvrta, peta kćer?
- Strašni sud! Žena ne treba da se opterećuje time šta će da rodi, treba samo da misli da se dijete rodi zdravo. To je najvažnije. Ne ostavio dragi Bog nikog mog milog bez ženskog djeteta. Ja i mojoj djeci prvo želim žensko dijete. Kad mi žena dođe na porođaj, mislim samo kako da oboje budu živi i zdravi. 
 
- Je li Vam ikad zasmetala vriska, dječji plač, stiže li Vas zamor?
- Sad sam stara, zabole me noge, i od stajanja ni papuče nekad ne mogu da obujem, ali sa posla, ako je sve u redu, idem srećna kući. E, ako neka majka ili beba nisu dobro, onda nisam nizašta na svijetu. Ja ženama kažem - vičite ako vam je lakše. E, nervira me kad govore da će da umru. Kakvo umiranje, a rađaju novi život!
 
- Je li se dešavalo da se neko onesvijesti od straha?
- Jeste, jeste, ali nije to ništa. Daš joj jednu "bugarsku ružicu" (smije se pokazujući šaku), pokvasiš je vodom, pričaš, i sve je u redu. Sve je to prirodno, nismo svi isti. Bilo je žena koje su se na hodniku porađale - neće u salu, pa neće. I sve bude u redu. Ili su rađale bebe u sobi, pored kreveta. Ništa strašno. 
 
- Vaše mišljenje o tzv "bezbolnim porođajima", koji se rade i u barskoj bolnici?
- Vrlo su uspješni, i dosta žena se tako porodi. Naš posao je isti, samo je lakše kad nema onog: "joj, boli". Da se zna, ja insistiram da majke doje bebe. Neke su lijene, kažu - nemaju mlijeka, jer im je lakše dati bočicu. A nema ništa zdravije i čistije od majčinog mlijeka. Jako je važno da majke doje djecu, ta su djeca mnogo zdravija.
 
- Koji događaj nikad nećete zaboraviti?
- Moj prvi porođaj. Gospođa Aleksić iz Petrovca, rodila je sina 5.600 grama, dug 60 cm, obim glave 30, svega se sjećam. Bila sam sa babicom Bebom Šehović, a žena je stalno tražila od nje da skloni to dijete, tj. mene. Ja sam se našla malo uvrijeđena, i rekla sam joj da sam i ja babica. A ona kaže: "Neka si i doktor, bježi od mene, ti si dijete". 
 
- Najteži momenti?
- Bilo je teških momenata, ali taj najteži se jednom desio. Nikad neću zaboraviti. Nije bilo do nas. Jer, ako doktor nekome zabrani da rađa, sigurno postoji jak razlog. 
 
- Porađali ste i žene za koje se sumnja da su zaražene virusom AIDS-a. Ima li razlike u proceduri?
- Nema. Svakako koristimo rukavice pri porođaju. Zaštićeni smo. E, sad, ako se ubodete iglom kad dajete injekciju, odete, uradite test krvi, i to je to. Bebe su sve bile zdrave, lijepe. Treba naučiti majke kako da bebe sačuvaju, da ih ne zaraze. Mi poslije sedam dana dobijemo svoje analize krvi. Uvijek je sve bilo u redu. 
 
- Imaju li svi pacijenti isti tretman?
- E, kad sam porađala sestru, i snahu za bratom, prema njima sam bila slobodnija. Znaš kako, na svoga vičeš, a poslije ti je žao.
 
Ivanka Leković, januar 2008